Biblija – Riječ Bogom nadahnuta

Biblija – Riječ Bogom nadahnuta

Monika Bajić, mag. theol.

Ideja o riječima i spisima nastalima pod božanskim djelovanjem ne nalazi se samo u judaizmu i kršćanstvu nego i u islamu, hinduizmu, antičkoj Grčkoj i drevnom Rimu. Pojam “nadahnutost” u kršćanskom svijetu shvaća se kao poseban utjecaj Božjeg Duha na autore biblijskih tekstova, tako da su ovi tekstovi zbilja Božja riječ i može ih se smatrati takvima. Biblija sadrži Božju riječ koju su zapisali ljudi te se ona zbog toga razlikuje od svih drugih svjetskih književnih djela. Samo jedinstvom Riječi i Duha Pismo može postati živo i biti transformirajući kvasac u životu Crkve.

Bogoduhost

Istražimo što je “nadahnutost”, odnosno “bogoduhost” Pisma. Klasična doktrina o nadahnuću počiva na svjedočanstvu samog Starog i Novog zavjeta na koje nailazimo u Drugoj poslanici Timoteju 3,16 („Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti“) i Drugoj Petrovoj poslanici 1,21 („jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili“), a temelji se na Starome zavjetu. Proroci su djelovali poput alata Svetog Duha, a budući da se njihova usmena riječ smatrala Božjom, očito je da će se pisanoj predaji pripisati jednak autoritet (vidjeti Jer 25,13; 36,1; 45,1; Ez 11,5). Isus, Pavao, evanđelisti i rana Crkva shvaćali su Stari zavjet kao valjani Božji dokument i kao duhovnu pouku. I zato, kada pisac Druge Petrove poslanice 1,19–21 izjednačuje spise i proročko nadahnuće, on se drži tadašnje judaističke tradicije.

Dok se redci iz Druge Petrove bave nadahnutošću Svetog pisma, oni iz Poslanice Timoteju tiče se utjecaja Svetog pisma. Obje tvrdnje objedinjuju se u crkvenoj doktrini o nadahnuću: na oba mjesta Sveto pismo se pripisuje Božjoj pneumi jer je ono bogoduho.

Tako se Pismo naziva živom Riječju proizašlom iz Božjih usta (dah = Božja riječ). Dakle, ne postoji kontrast između žive riječi i mrtvog slova. Kao što Petrova poslanica otkriva, nema razlike u božanskom karakteru izraženom kroz pisanu i onom izraženom kroz izgovorenu riječ. Obje su na istoj razini: Božji Duh jednako je sudjelovao u obje. Apostoli su rekli da su evanđelja bila “potaknuta Duhom” i da je pisana riječ proroka došla od Duha. Pojam “bogoduho“ puno vjernije odražava jedinstveno djelo Svetog Duha od riječi “nadahnuće“. Druga Timoteju 3,16 govori o tome da nam je Pismo predano izdisanjem, a ne nadahnjivanjem.

Živa riječ ili mrtvo slovo?

Istina je da je “Božja riječ” – Logos – postojala i prije nego što je bilo ikoga tko bi je mogao čuti ili čitati (vidi Otk 19,13; Iv 1,1-3; 1 Kor 8,6). Riječi Svetoga pisma (propovijedanje proroka i apostola) žive su i moćne, kao što je i vječna Riječ živa i moćna. Sveto pismo nikad nije mrtvo slovo kao što i “životvorni duh”, Sveti Duh nije prestao djelovati kroz Pismo. On i danas djeluje kao što je djelovao i pri formiranju kanona. O trajnom djelovanju Duha govori se kao o prosvjetljenju, što se temelji na redcima kao što su Job 32,8; Prva Ivanova poslanica 5,7.11 i Prva poslanica Korinćanima 2,6–16; Druga poslanica Korinćanima 3,14–17. Djelo Svetog Duha sastoji se u prosvjetljenju ljudskih srca (umova) kako bi stupili u zajedništvo sa Svemogućim. Calvin je u komentaru o Ezekielu (2. poglavlje) rekao: „izvanjska riječ nema moć sama po sebi ako je ne pokreće moć Duha… Bog uvijek djeluje u srcima ljudi po Duhu… Sveti Duh prodire u naša srca i prosvjetljuje naš razum.“

Ovdje vidimo da Božja riječ nije statična, nije mrtvo slovo; Sveto je pismo živo i dinamično. Sveti Duh čini Bibliju živom jer objašnjava Božjim vjernicima značenje biblijskih tekstova za život u sadašnjosti. Ovakvo djelo Duha otvara ljudima “novi svijet”, stvarajući nove prilike i istinsku “novinu”, koju Duh stvara ni iz čega u srcima onih koji su voljni vidjeti i vjerovati.

Djelovanje Svetog pisma

Kad je čovjek u dodiru sa Svetim pismom svjedočanstvo Duha otkriva mu njegovu grešnost i pokazuje mu veličanstven put oslobođenja. Tako na Pismo možemo gledati i kao na “susret” s Bogom. Bog se otkrio u Isusu Kristu, a Sveto je pismo zapisano svjedočanstvo o toj istini, a time postaje pomagač u potrazi za Bogom kao konačnim ciljem. Pismo je uz to i “sredstvo milosti” i ima mjesto u Božjem spasonosnom ophođenju s čovječanstvom, a nije samo autoritet.

Ne treba zanemariti jednu vitalnu činjenicu. Djelo Svetog Duha u vjerniku je pri vjernom čitanju i tumačenju Riječi svježe i uvijek iznova iznenađujuće. Ipak, čitanje Pisma nije uvijek nadahnuto ni prosvjetljujuće. Nadahnuto i prosvjetljujuće čitanje događa se pri proučavanju, molitvi (i promišljanju) nad Pismom kako bi osoba primila iscjeljenje, razumijevanje i vodstvo, tj. nešto “čudesno i novo”.

Još je jedna funkcija Pisma navedena u Ivanovu evanđelju 17,17: “Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.” Pavao to potvrđuje u Drugoj poslanici Solunjanima 2,13: “…za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu”. Biti posvećen znači biti učinjen svetim putem Božjeg djelovanja, a ovaj proces posvećenja odnosi se na djelo Kristova Duha po kojem se sve stvoreno bira, oblikuje i čuva.

Zajednica vjere i Sveto pismo

Mnogi teolozi i svećenici tvrdit će da je Sveto pismo plod zajedničkog rada, što i jest točno. Sveto pismo jest zajedničko djelo Duha i ljudi koji su pripadali Božjem narodu. Tako Božja riječ postaje izvor znanja i otkrivenja o Bogu, kao i o njegovu planu spasenja. Božje djelo otkrivenja obradila je zajednica vjernih kako bi je ista zajednica tumačila onda i sada.

Biblija u osnovi nije napisana za privatno čitanje, nego da bi Bog putem nje govorio zajednici vjernih, te se iz tog razloga Sveto pismo treba čitati u vokativu, kao živu Riječ živoga Boga koja nas prije svega informira ne o ispravnoj doktrini ni o prošlosti, nego o tome tko smo danas. Sveto pismo nije scenarij kojeg se moramo doslovno držati. Ono je priča čiji je cilj Crkvi razjasniti Božji konačni naum za stvorenje i pravo mjesto njegove Crkve u tome velikom planu. Ovime se Pismo postavlja i kao norma i sudac ponašanja i postupaka Crkve. U ostvarivanju Božje svrhe Sveti Duh nastavlja nadahnjivati i udisati (novi) život u zajednicu vjernih. Istodobno, Crkva svojim proživljavanjem Božje priče postaje prikaz ove “novine i čudnovatosti” svijeta Svetog pisma pred drugim stvorenjima.

Zaključne riječi

Nadahnutost Božje riječi nikad nije bila u pitanju; uvijek se raspravljalo o načinu i dometu nadahnuća. Shodno tome, poruka je Božje riječi istinita, svrhovita i ispunjena Duhom. U skladu s prosvjetljujućim djelovanjem Svetog Duha, Biblija ostaje naš vjerni suputnik na putu prema ostvarenju Božjeg nauma. Tako i Sin u snazi Svetog Duha nastavlja izlijevati svoj vječni život u vjernika i u zajednicu vjernih, u svoju ljubljenu nevjestu. Vjernici su tijekom povijesti, kao i danas, u Riječi pronalazili vjetar, izvor i energiju za puninu istinskog života življenog bez straha. Kako je to rekao pisac Poslanice Hebrejima: “Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna!” (4,12).

Cijeli članak izašao je u našem evanđeoskom teološkom časopisu Kairos, a možete ga pročitati na https://hrcak.srce.hr/184129.

Scroll to Top