Brak

Brak – iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

S. i Lj. Jambrek

Brak, institucija koju je Bog uspostavio prije ulaska grijeha u svijet (Post 1,26-31), doživotno predanje između muškarca i žene (Mk 10,5-9; Mt 19,4- 9) koje uključuje uzajamna seksualna prava (1 Kor 7,3-7). Brak je osnovna i najutjecajnija društvena jedinica, koja prema biblijskim standardima podrazumijeva bezuvjetni, doživotni odnos predanja između muškarca i žene. Prioritet ispred ovoga odnosa ima samo odnos s Bogom.

Brak je između muškarca i žene. Biblijski brak je između biološkog muškarca i biološke žene. Na početku je Bog stvorio “muško i žensko” (Post 1,27) Božji poziv brak 75 i zapovjedio im: “Plodite se i množite” (r. 28). Prirodna je reprodukcija moguća samo kroz sjedinjenje muškarca i žene. Prema Svetom pismu, Bog “napravi čovjeka od praha zemaljskog” (Post 2,7), te “od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog ženu” (r. 22). “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (r. 24). Bračni odnos ima prioritet ispred svih ostalih međuljudskih odnosa, čak i odnosa s roditeljima. Samo se u ovom odnosu spominje što znači postati jedno i podrazumijeva mjesto zajedništva (Post 2,24; Ef 5,28; Post 2,18-23). Brak treba biti najprisnije zajedništvo i jedinstvo sa svrhom proslavljanja Boga.

Kao poseban odnos koji je Bog osmislio, biblijski brak podrazumijeva sveto jedinstvo po Božjem zakonu. Brak je za jednu ženu i jednoga muža. Bog je Adamu dao samo jednu ženu; to je Božja zamisao i ideal za brak. Pavao piše da “svaki ima vlastitu ženu i svaka vlastitog muža” (1 Kor 7,2). Jedna od karakteristika nadglednika u Crkvi je da mora biti “jedne žene muž” (1 Tim 3,2). O monogamiji se ne govori i ne uči samo u Novom zavjetu, već je prisutna od samog početka, kad je Bog stvorio jednog čovjeka (Adama) i dao mu jednu ženu (Evu) (Mt 19,5-6; Izl 20,14-17; Mt 5,28). Isus je rekao da ništa ne smije prekinuti tu vezu i jedinstvo muškarca i žene. Brak mora biti častan za sve. To podrazumijeva obostranu vjernost: “Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana, jer će bludnicima i preljubnicima suditi Bog” (Heb 13,4). Stoga, takozvani homoseksualni brakovi uopće nisu biblijski utemeljeni brakovi, već nedozvoljene seksualne veze. Budući da to nisu stvarni brakovi, slijedi da ni prekid takvih grešnih odnosa nije pravi razvod.

Brak uključuje seksualno sjedinjenje. Iz Svetoga je pisma jasno da brak uključuje seksualno sjedinjenje. To je iz više razloga. Nazvan je zajednicom “jednog tijela” (hebr. basar ´ehad). Pavao govori o tome u 1 Kor 6,16, gdje upotrebljava isti izraz kako bi osudio prostituciju. Bog je zapovjedio da “muško i žensko”, koje je stvorio, rađaju djecu (Post 1,28). To je moguće samo kroz seksualno sjedinjenje biološkog muškarca i žene. Nakon što ih je Bog stvorio i istjerao iz Edena, to se i dogodilo: “Čovjek pozna svoju ženu Evu, ona zače i rodi sina Kajina” (Post 4,1). Govoreći o spolnosti u braku, apostol Pavao jasno ističe: “Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena” (1 Kor 7, 2-4).

Brak uključuje pravo na seksualnu zajednicu između muškarca i žene. Seksualan odnos prije braka naziva se bludom (Dj 15,29; 1 Kor 6,18), a seksualan odnos izvan braka preljubom (Izl 20, 14; Mt 19,9). Preljub narušava predanje svojstveno braku (1 Sol 4,2-3; Heb 13,4). Prema starozavjetnom Zakonu oni koji su imali predbračni odnos, bili su obvezni vjenčati se (Pnz 22,28-29). Seks je posvećen od Boga samo unutar braka (1 Kor 7,2), a blud i preljub Bog osuđuje (Heb 13,4).

Iako brak uključuje seksualna prava, nije ograničen samo na spolnost. Brak je druženje (Mal 2,14), zajednica koja je mnogo više od spolnog odnosa. To je jednako društvena i duhovna kao i seksualna zajednica. Nadalje, svrha spolnosti viša je od samog rađanja djece. Spolni odnos u braku ima trostruku svrhu: rađanje (Post 1,28), ujedinjenje (Post 2,24), brak brak 76 te užitak i izražavanje ljubavi unutar bračnog jedinstva (Izr 5,18-19; 1 Kor 7,2-5).

Brak uključuje savez pred Bogom. Brak je zajednica uspostavljena savezom zajedničkih obećanja. Ovo se predanje podrazumijeva od samoga početka u konceptu ostavljanja roditelja i prianjanja vlastitoj ženi. Bračni je savez najizričitije izložio prorok Malahija: “I vi pitate: Zašto? Zato što je Jahve bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza” (Mal 2,14).

Izreke također govore o braku kao “savezu” ili uzajamnom predanju. One osuđuju preljubnicu “koja ostavlja prijatelja svoje mladosti i zaboravlja zavjet svoga Boga” (Izr 2,17).

Iz ovih je odlomaka jasno da brak nije običan savez, već savez kojemu je Bog svjedok. Bog je taj koji je ustanovio brak i svjedok je međusobnim obećanjima. Ona su, doslovno, učinjena “pred Bogom”. Isus je rekao da je Bog taj koji spaja dvoje zajedno u brak, dodajući: “Dakle, što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mt 19,6).

Brak je Bogom određena institucija za sve ljude, ne samo za kršćane. Poslanica Hebrejima izjavljuje da brak treba biti “u časti među svima” (Heb 13,4). Bog je odredio brak jednako za nekršćane kao i za kršćane. On je svjedok svakog vjenčanja, koje je svet događaj, bilo da bračni par to shvaća ili ne. Biblijska osuda preljuba i izvanbračnih odnosa obuhvaća svaku vrstu braka. Nezaobilazno je spomenuti da homoseksualnost (Lev 18,22; 20,13; Rim 1,26-27) i incest (1 Kor 5,1-5) krše namijenjenu svrhu seksa.

Kršćanski stav o seksualnoj nemoralnosti. Treba istaknuti da kršćani osuđuju svaku seksualnu nemoralnost. Ako je brak osnovna jedinica društva, a stabilnost društva ovisi o stabilnosti braka i obitelji, tada se mora naglasiti da svaki spolni grijeh potkopava temelj obiteljskog života i jedinstvo bračnog odnosa. To je ozbiljna stvar i, iako su zbog Kristove milostive naravi takvi grijesi oprostivi (Mt 21,31-32; Lk 7,36-50; Iv 4,1-42; 8,2-11), za njih nema opravdanja niti se njihova šteta može nadoknaditi. Opraštanjem Bog nudi novi početak, iako strašne posljedice često ostavljaju neizbrisiv trag u životu prekršenoga bračnog saveza koji je podrazumijevao obostranu vjernost supružnika. U 2 Sam 12-19 vidimo strašne posljedice Davidova preljuba. Kao kršćani pozvani smo pomagati svima da pokušaju živjeti prema Božjim zapovijedima, pa tako i onima koji upadnu u grijeh preljuba ili pak postanu žrtve bračne nevjere (Gal 6,1). Kao i u svakom drugom području kršćanskog življenja, kršćanin treba odolijevati kušnjama, pa tako i onima seksualne naravi, te paziti da ne upadne u naviku opetovanoga griješenja (1 Kor 5,1-13; 6,12-20).

Kršćani trebaju stupati u brak s kršćanima. Pavao jasno kaže da kršćani trebaju stupati u brak s kršćanima, ili “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), i otvoreno je protiv sjedinjavanja vjernika s nevjernikom pod istim jarmom (2 Kor 6,14). Toliko je izričit da tu vezu uspoređuje sa svjetlom i tamom. Budući da se ipak događa da kršćani ulaze u jaram, odnosno žene se i udaju s nevjernicima, Bog nudi rješenje za one koji zaobilaze njegov zakon ne tražeći od njih da napuste nevjerničku stranu. U braku s nevjernikom, vjernik je dužan više se pokoravati Bogu negoli svom nevjernom supružniku (Mt 10,37; Lk 9,59-62), to jest, biti odaniji Bogu i odgajati djecu prema Božjim standardima (2 Tim 1,5; 3,14-15), pokušavajući ujedno zadobiti nevjernika za Boga (1 Kor 7,12-16; 1 Pt 3,1-12).

Brak je doživotno predanje. Biblija je vrlo jasna o trajanju braka: to je doživotno predanje. Osmišljeno je da traje određeno vrijeme, ne zauvijek. Doživotna narav braka provlači se u konceptu postojanosti u braku o kojemu je Isus rekao: “Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mt 19,6). I Pavao je to ustvrdio: “Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu” (Rim 7,2). Ovi koncepti podvlače isticanu izreku u bračnoj ceremoniji: “Dok nas smrt ne rastavi.” Iako je to teško prihvatiti, kršćani se ponekad suočavaju s prekidom braka. Razlog tomu je što se ljudi ne pridržavaju Božjih standarda za brak, koji im jamče sigurnost i bračnu sreću. Nije svejedno kakvo je nečije stajalište o braku i razvodu kršćana. Mojsijev je zakon dopuštao otpuštanje žena, no muž joj je morao dati otpusno pismo (Pnz 24,1), da se ne bi dogodilo da je otpušta iz neopravdanih razloga. To joj je otpusno pismo bilo dokaz da se može udati za drugoga (Pnz 24.2). U Mt 5,32 i 19,9 imamo dva retka prema kojima bludnost može biti osnova za razvod. Neki tumači smatraju da je Isus u Mk 10,11-12 i Lk 16,18 govorio o ljudima koji se razvode od supružnika kako bi ozakonili preljubnički odnos s drugom osobom. Takav je slučaj Heroda i Herodijade koji su se razveli od svojih supružnika da bi udovoljili svojoj požudi (Mk 6,14,29; Mt 14,1-12). U svjetlu biblijskog stajališta o braku, kao doživotnom, trajnom odnosu predanja (1 Kor 7,10-11), moramo ipak reći da i Isus i Pavao ističu da vjerni supružnik nije vezan za nevjernu stranu ukoliko nevjernik traži rastavu (1 Kor 7,12-16). Isus je znao kako postupati s ljudima koji su osjećali krivnju i neuspjeh (Lk 19,1-10; Iv 8,2-11; Iv 4,1-42). On nije umanjivao krivnju niti osuđivao, već je ponudio otkupljenje i pomoć.

Brak nije vječan. Iako je brak doživotan savez pred Bogom, ne proteže se u vječnost: “Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu” (Mt 22,30). Iako ćemo nedvojbeno moći prepoznati svoje ljubljene u nebu, u nebu neće biti braka. Nadalje, činjenica da se udovice mogu ponovno udavati (1 Kor 7,8-9) daje naznaku da je njihovo predanje bilo samo do smrti njihovih supružnika. Pavao smatra da je bolje ako se mlađe udovice ponovno udaju (1 Tim 5,10-14), ali “samo u Gospodinu” (1 Kor 7,39).

Biblija izriče činjenicu da je brak samo zemaljska institucija. Ona je trajna, no ne i za vječnost. Ovaj se zaključak ne može izbjeći tvrdnjom da je Isus samo porekao postojanje ženidbenih ceremonija na nebu, no ne i bračne odnose uopće (Mt 22,28).

Brak i samaštvo su jednakovrijedne opcije. Brak je osoban izbor, a ne obveza. Stupi li tko u brak, dužan je biti vjeran i odan svome supružniku. Odluči li, međutim, ostati sam (ne udati se ili oženiti), tada je dužan suzdržati se od seksualnog sjedinjenja (Mt 19,3-9; Mt 19,10-12). Po svom vlastitom primjeru, Pavao smatra da je bolje ne stupati u brak ako netko želi služiti Gospodinu, iako je za to potreban poseban dar (1 Kor 7,7-9,32-35), sposobnost odolijevanja tjelesnim kušnjama. Kao što se vidi iz teksta, razlog za tu preporuku je taj što se oženjeni ili udana trude ugoditi svome supružniku, a slobodni se trude ugoditi Gospodinu.

Ponovno stupanje u brak. Biblija jasno ističe da je poslije smrti jednoga od supružnika bračni partner slobodan ponovno stupiti u brak (Rim 7,2-3). Pavao savjetuje samcima i udovicama da ostanu sami ako mogu, a drugima savjetuje da se udaju (1 Kor 7,8-9), npr. mladim brak brak 78 udovicama (1 Tim 5,10-14), ali “samo u Gospodinu” (1 Kor 7,39). Puno je teže pitanje ponovnog stupanja razvedenih u brak. Protivnici stupanja razvedenih u brak citiraju Mk 10,11,12; Lk 16,18; Rim 7,3 i 1 Kor 7,10-11. Isusove i Pavlove tvrdnje oni tumače kao učenje da razvedeni žive u preljubu ako ponovno stupe u brak. Mnogi pastori u takvim slučajevima odbijaju vjenčati razvedenu osobu.

Drugi uzimaju izraz “osim zbog bludništva” (Mt 5,31-32 i 19,9) kao vodilju za dopuštanje razvoda. Ima i onih koji kažu da Pismo sadrži načela po kojima je brak razvedenih moguća opcija. To su biblijska načela praštanja i obnove. No, Isus je vrlo jasan po pitanju preljuba (Mt 5,27-28), a njegovo strogo stajalište o razvodu ističe biblijski ideal braka kao životnog predanja. Za njega je to preozbiljno pitanje da bi ga se olako shvaćalo. Svaka odluka treba biti donesena na temelju biblijskih načela.

Autoritet i podložnost u braku. Bog je glava Kristu, Krist je glava svakom čovjeku, a čovjek glava ženi; roditelji imaju autoritet nad djecom. Ovo načelo vrijedi ako je osoba iznad, vjerna Bogu. Ukoliko nije tako, onda se treba pokoravati jedino u onome što je u skladu s Božjom riječi: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Dj 5,29). Ako je muž nevjeran, žena uspostavlja autoritet izravno s Bogom i odgovorna je za odgoj djece i zaštitu doma.

Autoritet u braku i obitelji podrazumijeva: 1. odgovornost za uspostavljanje doma gdje će Bog prebivati; 2. odgovornost za blagoslov u domu; 3. odgovornost za naviještanje Riječi u domu i življenje po njoj u svim situacijama; 4. zaštitu doma molitvom od napada zloga; 5. odgoj djece u ozračju Božje riječi i 6. brigu za duhovne i materijalne potrebe. Bog je mužu kao glavi obitelji dao autoritet nad ženom i u tom smislu žena treba biti podložna mužu. Konceptom suvremenoga demokratskog braka snažno je naglašena jednakost supružnika u svemu. Kršćani pak trebaju težiti uzajamnoj podložnosti u ljubavi kao idealu (Ef 5,21), istovremeno vjerujući da muž ima posebne vodeće odgovornosti od Boga (usp. Ef 5,21-32; Kol 3,18-19; i 1 Pt 3,1-7). Ima onih koji zagovaraju snažan autoritet muža (1 Kor 14,34-35; 1 Tim 2,11-14), no to ne znači diktaturu, već odgovorno vođenje obitelji u skladu s Božjim zapovijedima. S druge strane, Bog traži od žene da se pokorava mužu (Ef 5,24; Kol 3,19), i da ga poštuje (Ef 5,33). To ne znači da je Isus stavio ženu na niže mjesto, već joj, naprotiv, osigurava zaštitu (Lk 8,1-3; 10,38-42; Iv 4,7-30). Poticaj na uzajamnu podložnost (Ef 5,21) vrijedi za sve odnose u crkvi (Ef 5,25-6,10), pa tako i u kršćanskom braku (Ef 5,21-33). Tema o podložnosti u braku neopravdano je nepopularna, budući da Biblija govori o dobrovoljnoj podložnosti u ljubećem odnosu, a ne o nametanju vlastite volje (Ef 5,21-22.24; Kol 3,18; 1 Pt 3,1). Muž je glava koja ne upravlja svojevoljno, već slijedi nesebičan Kristov primjer (Ef 5,23.25.28-30; Fil 2,1-11; Kol 3,19; 1 Pt 3,7).

Uloga muža i žene u braku. Stupanjem u brak muž i žena postaju jedno. Trebaju se jednako zalagati za uzdizanje supružnika kao za vlastitu izgradnju u Gospodinu. Uloge muža i žene mogu biti shvaćene promatranjem odnosa između Isusa i Crkve. Biblija srazmjerno podržava tradicionalne uloge muža i žene. U Bibliji su vođe u domu i društvu uglavnom bili muškarci, no ima i iznimaka: Debora je bila sutkinja (Suci 4-5); Lidija je bila trgovkinja (Dj 16,14); Priscila i Akvila su zajedno poučavali (Dj 18,18) brak brak 79 u svom domu u kojem se sastajala crkva (Rim 16,3-5; 1 Kor 16,19). Tu je i pjesma o vrsnoj ženi u Izrekama koja je bila kreativna i imala poslovne sposobnosti (Izr 31,16-20).

Muž je onaj koji u braku i obitelji pruža sigurnost (Ef 5,25), on je vođa (1 Kor 11,3), pribavlja sve za življenje (1 Tim 5,8), primjer je Božjeg srca (Mt 6,14-15; Mk 16,17-18; 10,44), zaštitnik je (1 Kor 7,3-5), primjer je Božje suverenosti (2 Kor 10,5-6) te je zastupnik i borac (Jak 5,16).

Žena pruža mužu podršku (1 Pt 3,1- 2), pomoćnica mu je (Izr 31,10-12), starateljica (Izr 31,13-27), odraz Božje ljubavi (Iv 13,35), sljediteljica (1 Pt 3,4-6), odraz je Božje kreativnosti (Tit 2,3-5) i zastupnica (ona koja raspoznaje) (Ef 6,18).

U braku i obitelji treba poticati na ljubav i dobra djela. Ako želimo svijetu pokazati primjer braka po biblijskim načelima i standardima, tada uza sve zahtjeve za pobožnim i svetim življenjem, vrijedi i poziv: “Što god činite, činite od sveg srca kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu – baštinu!” (Kol 3,23).

Literatura: Douglas Anderson, “Marriage”, u Holman Bible Dictionary (Nashville, 1997); Ken Chant, Kršćanski život (Zagreb, 2002); Larry Crabb, Graditelj braka (Zagreb, 2003); L. I. Granberg, “Theology of Marriage”, u Evangelical Dictionary of Theology (Grand Rapids, 1999); Norman L. Geisler, Kršćanska etika (Zagreb, 2005); H. W Perkin, “Marriage, Marriage Customs in Bible Times”, u Evangelical Dictionary of Theology (Grand Rapids, 1999). 

Scroll to Top