Četvrta nedjelja došašća, LJUBAV

Četvrta nedjelja došašća, LJUBAV

Palimo četvrtu svijeću, koja zaziva ljubav.

2 Samuelova 7,16; Psalam 89:1-4; Rimljanima 16,25-27; Luka 1,26-38

dr. sc. Dalia Matijević

Zaustavimo se na 5. retku psalma 126. Tu nailazimo na dobro nam poznat biblijski obrazac:

Neka oni koji su tužni sijali, svoju žetvu skupljaju s radosnim klicanjem.

Radost i ispunjenje životvorno izviru iz samog središta obeshrabrujućih okolnosti tuge i razočarenja.

Skloni smo olako koristiti božićne motive. Ne poznajem osobu koja u njima ne uživa. Topla i svečana udobnost obiteljskog gnijezda, radost pripadanja, slatki dah vruće čokolade, cimet i zvončići, snježne pahuljice lijepe poput princeza, topla svijetlost svijeća, … No sva ta dražesna, blistava i slatka ljepota kao da se trudi zaboraviti realitet koji međutim natapa radost rođenja Djeteta.

Znamo da trudnoća nije laka, znamo da porođaj znači nered i opasnost, znamo da je život ponekad jako težak. Božić se stoga mnogima može učiniti kao lažno i isprazno radovanje, kojim se zapravo samo naglašava duboka ironija složene ljudske stvarnosti. No upravo se u tome krije istinska svrha dobre adventske pripreme. A ona od nas traži duboku iskrenost, spremnost da se osjeti tuga zbog ishitrenih odluka, grubih riječi, grijeha, propusta; otvorenost za promjenu. Advent od nas traži da se svega smjerno prisjetimo te da po mogućnosti pri tome nađemo dublje razumijevanje stvarnosti.

Bez iskrenosti adventa, radost Božića se lako može prometnuti u iluziju.

Bez adventske tuge, božićna nada može postati isprazna.

Bez suočavanja sa boli, razočarenjem, gubitkom i smrću, Kristovo utjelovljenje može izgubiti svaki smisao.

Stoga se tijekom adventa trebamo sjećati i lamentirati te kroz to rasti i sazrijevati, izlijevati cijelo svoje biće prije no što pojurimo u iskustvo Božića. Pri tom također usvajamo važnu lekciju o tome kako sebe, sve što jesmo i što posjedujemo, potpuno i slobodno predati, zapravo vratiti Kristovoj ljubavi.

Isusova ekstravagantna velikodušnost radikalnog davanja sebe jest naime formula za postizanje obilja. Tijekom došašća mi bismo zapravo postepeno trebali usvajati vještinu sve izrazitijeg odricanja od samih sebe, sve kako bismo onda bili slobodni davati sve više. Ne propustimo, dakle, ovu dragocjenu lekciju olako!

Pozvani smo postati i biti slika Krista u svijetu. Zapravo, pozvani smo na još više od toga. Utjeloviti Krista u svome životu, sve kako bi drugi mogli vidjeti, dodirnuti, iskusiti, prepoznati Krista u nama samima. Stoga, dok se približavamo Božiću, tom trenutku živog sjećanja ulaska Krista u ljudsku povijest i neposredno ljudsko iskustvo, možda je dobar trenutak da se podsjetimo koliko je složen i uzbudljiv proces koji počinje začećem i rođenjem te potom stremi u zrelost. Željela bih ga naime iskoristiti kao dragocjenu analogiju našeg duhovnog razvoja, koji kulminira u Kristovoj i kristolikoj ljubavi.

Rast, rađanje i sazrijevanje jest, kako fizički tako i duhovno, nadasve dinamičan i kreativan proces. Donijeti dijete na svijet, a usudila bih se reći da isto vrijedi i za naše donošenje Krista u svijet, traži trajnu i duboku posvećenost.

Prvo, poput Marije, moramo „zanijeti“ s Duhom Svetim. Pustiti naime da se Božja riječ u nama duboko ukorijeni, tako da postane organski dio nas samih. Potom se trebamo posvetiti brižnom njegovanju i zaštiti „ploda“ koji raste u nama, sve dok ne bude dovoljno snažan da krene samostalno u svijet. Na posljetku se, naravno, zbiva novo rođenje, pri čemu ne treba smetnuti s uma kako je to zapravo tek početak procesa „roditeljstva“. Iako nas na Božić moćno preplavljuje radost Isusovog rođenja, ipak ta Marijina betlehemska beba još uvijek tada nije bio Krist koji propovijeda Božje kraljevstvo, služi potrebitima, hrani gladne, iscjeljuje bolesne, oslobađa zarobljene te na posljetku umire za sve nas.

Do trenutka pune i djelatne zrelosti, svi pravi roditelji, kako biološki tako i oni duhovni, prolaze kroz prekrasni no istovremeno zastrašujuće složen proces odrastanja i sazrijevanja djeteta. Predstoji mnoštvo životnih meandara, koji često djeluju poput dubokih slapova, nepredvidljivih virova, strmih kanjona, podvodnih stijena … Konačno, na samom kraju, roditelj se mora suočiti s fazom otpuštanja, što često od nas traži da se gotovo razapnemo u pokušaju da razumijemo i podržimo odluke mladog bića, da pristanemo ne znati sve što se njemu ili njoj događa, da trpimo napetost u našem odnosu koju ne možemo i ne znamo razumjeti te da konačno u ljubavi pristanemo na razdvajanje. Rekla bih da upravo ta posljednja faza, najjasnije upućuje na nesebičnu kristoliku ljubav, ljubav samoga Krista.

Volim biblijski koncept kenosis (npr. Filipljanima 2,6-8), koncept poniznog odbacivanja egoistične samosvijesti te uviđanja i prihvaćanja stvarnosti koja je daleko veća od nas samih. Čini mi se da je upravo to slika ljubavi kojoj nas uči Bog. Nesebična ljubav koja je u stanju dati od sebe čak i ono najvrijednije. Baš ono najvrijednije. Ne u smislu transakcije, nadajući se da će nam se naša dobrota i nesebičnost ipak jednom isplatiti, već se jednostavno oslanjajući na Boga i ono što On čini u svijetu. Ljubav kao radikalna velikodušnost, ljubav u kojoj je nama potrebno sve manje, koja nas čini slobodnima da od sebe dajemo sve više. Kristolika, Kristova ljubav.

Stoga, spoznajmo u sebi duboki unutarnji adventski krik, kojim već tako dugo odzvanja čitav kozmos: „Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20). Sve kako bismo zadovoljili svoju duboku ljubavnu čežnju te unatoč tužnoj sjetvi, svoju sljedeću žetvu skupljali „s radosnim klicanjem“ (Psalam 126,5).

Scroll to Top