Deset zapovijedi

Deset zapovijedi – iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

P. C. Craigie

Deset zapovijedi, osnovni zakon saveza koji je Bog sklopio s Izraelom na Sinaju. Iako datum tog događaja nije siguran, zapovijedi se otprilike mogu smjestiti u rano trinaesto stoljeće prije Krista. Na hebrejskom su zapovijedi nazvane Deset riječi, od kojih prema grčkome potječe naziv Dekalog, zamjenski engleski naziv za Deset zapovijedi. Zapovijedi su dva puta zapisane u Starom zavjetu, prvi put u opisu stvaranja Sinajskog saveza (Izl 20,2-17) i, drugi, u obnavljanju Saveza na ravnici Moab (Pnz 5,6-21). Zapisano je da su zapovijedi napisane na dvije ploče. Na svakoj ploči bio je zapisan cijeli tekst. Jedna je pripadala Izraelu, a druga Bogu, tako da obje stranke imaju kopiju zakona. Prvih pet zapovijedi govore o odnosu između Izraela i Boga; drugih pet govore o vrstama odnosa među ljudima.

Budući da je Bog vodio Izrael prema stvaranju države, on je kao vrhunac oslobađanja izabranog naroda iz ropstva u Egiptu trebao biti i Izraelov pravi Kralj. Kao takav, imao je pravo uspostaviti Izraelov zakon, kao što je jasno rečeno u uvodu u zapovijedi. Dakle, zapovijedi su u početku bile dio Ustava, služile su kao državni zakon bježećeg naroda Izraela. Ljubav je bila temeljno načelo prema kojem je ustav utemeljen.

  1. Zabrana drugih bogova osim Gospodina (Izl 20,3; Pnz 5,7). Prva zapovijed je u negativnom obliku i izričito zabranjuje štovanje stranih božanstava. Srž saveza bio je odnos, a srž odnosa trebala je biti vjernost. U središtu ljudskog života danas mora biti odnos s Bogom. Sve u životu što prekida taj odnos krši tu zapovijed. Strani bogovi su dakle osobe, ili čak stvari, koje bi preuzele prvenstvo odnosa s Bogom.
  2. Zabrana likova (Izl 20,4-6; Pnz 5,8-10). Sigurno je Izraelova kušnja da štuje Boga u obliku lika bila ogromna jer su se likovi i idoli pojavljivali u svim religijama drevnoga Bliskog Istoka. Ali Bog Izraela bio je transcendentno i neograničeno biće, i nije se mogao smanjiti na ograničenja nekog lika ili obličja u stvorenju. U modernom svijetu, oblik kušnje se promijenio. Naprimjer, čovjek može napraviti lik Boga riječima. Ako govorimo riječi o Bogu i kažemo: “Bog je točno ovakav i ništa manje” (i, podrazumijevamo, ništa više) i ako zamislimo i najmanje detalje o našem razumijevanju Boga, onda smo u opasnosti stvaranja lika Boga koji je jednako nepomičan i ukočen kao da je lik od drva ili kamena. Druga zapovijed, dakle, čuva vrhovnu veličinu i tajnu Boga.
  3. Zabrana korištenja Božjeg imena uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11). Bog je Izraelu dao izvanrednu povlasticu; otkrio im je svoje osobno ime. Ime se u hebrejskom piše s četiri slova, yhwh, i pojavljuje se u prijevodu kao Gospodin, Jahve, Jehova. Ali znanje Božjeg imena može se zloupotrijebiti. U drevnim religijama Bliskog Istoka uobičajene magijske prakse uključivale su korištenje Božjeg imena, za koje se vjerovalo da upravlja Božjom snagom, u određenim radnjama da bi se božanska snaga uposlila za ljudske namjere. U kršćanstvu je Božje ime povlastica pristupa Bogu u molitvi. Zloupotreba povlastice Deset zapovijedi Deset zapovijedi 131 molitve, uključujući korištenje imena Božjeg zbog neke sebične svrhe, istoznačna je magiji drevnog svijeta. Treća zapovijed pozitivan je podsjetnik na ogromnu povlasticu koja nam je dana u znanju Božjeg imena; to je povlastica koju ne smijemo zanemariti ili zloupotrijebiti.
  4. Držanje dana odmora (Izl 20,8- 11; Pnz 5,12-15). Svetost dana odmora povezana je s razlogom njegova uspostavljanja; dana su dva razloga i postoji poveznica između njih. U prvoj verziji (Izl 20,11) dan odmora održava se kao sjećanje na stvaranje; Bog je stvorio zemlju u šest dana, sedmi dan se odmarao. U drugoj verziji (Pnz 5,15), dan odmora održava se kao sjećanje na izlazak iz Egipta. Stvaranje je poveznica tih dviju verzija; Bog nije stvorio samo svijet, stvorio je i svoj narod, Izrael, time što ga je otkupio iz egipatskog ropstva. U kršćanstvu je dan odmora pomaknut sa sedmog (subota) na prvi dan u tjednu, nedjelju. Pomak se dogodio zbog promjene kršćanskog razmišljanja jer je Isus Krist uskrsnuo u nedjelju. Promjena je odgovarajuća jer se kršćani sada svake nedjelje, ili dana odmora, sjećaju trećeg čina božanskog stvaranja, “novog stvorenja” uspostavljenog u uskrsnuću Isusa Krista od mrtvih.
  5. Poštivanje roditelja (Izl 20,12; Pnz 5,16). Peta zapovijed čini most između prvih četiriju zapovijedi, koje govore o Bogu, i zadnjih pet, koje govore o međuljudskim odnosima. Pri prvom čitanju čini se da se odnosi samo na obiteljske odnose; djeca trebaju poštivati svoje roditelje. No, odnosi se i na prenošenje vjere u Boga na sljedeće generacije. Danas, kad se obrazovanje uvelike izvodi izvan obitelji, zapovijed služi kao ozbiljan podsjetnik, ne samo na potrebu za skladnim obiteljskim životom, već i na odgovornosti s poštovanjem za vjersko obrazovanje koje ovisi o roditeljima i djeci.
  6. Zabrana ubojstva (Izl 20,13; Pnz 5,17). Ova zapovijed zabranjuje ubojstvo, uzimanje života neke osobe zbog nekoga osobnog i sebičnog razloga. Gledano s pozitivne strane, zapovijed čuva pravo na život svakog člana saveza. U suvremenom svijetu zabrana ubojstva postoji u gotovo svakom ustavu; postala je dio državnih zakona, više nego samo vjerski ili moralni zakon. Važnost zabrane ubojstva očita je, a Isus je ukazao na dublje značenje zapovijedi za duhovni život čovjeka (Mt 5, 21-22).
  7. Zabrana preljuba (Izl 20,14; Pnz 5,18). Čin preljuba u osnovi je čin nevjere. Jedna ili obje osobe u preljubničkom činu nevjerne su drugim osobama. Dakle, sedma je zapovijed socijalna paralela prvoj. Isus pojašnjava zapovijed i ukazuje na implikacije zapovijedi na mentalni život (Mt 5, 27-28).
  8. Zabrana krađe (Izl 20,15; Pnz 5,19). Osoba ima pravo na određene stvari, koje ne može prekršiti drugi građanin zbog osobnih prednosti. Iako se ova zapovijed odnosi na vlasništvo, ipak se temeljno odnosi na ljudsku slobodu. Najgora vrsta krađe je “krađa ljudi” (slično današnjem otimanju); to jest, uzimanje osobe (vjerojatno silom) i prodavanje u ropstvo. Zločin i povezani zakon određeni su točnije u Pnz 24,7. Zabranjuje osobi manipulaciju i iskorištavanje života drugih zbog osobne zarade.
  9. Zabrana lažnog svjedočenja (Izl 20,16; Pnz 5,20). Deveta zapovijed zabranjuje krivu prisegu, davanje lažnog svjedočanstva u sudskim procesima. Uspostavlja načelo iskrenosti i nosi implikacije s obzirom na lažna svjedočanstva u bilo kojem kontekstu.
  10. Zabrana želja (Izl 20,17; Pnz 5,21). Zanimljivo je naći ovakvu zapovijed u kriminalnom zakonu. Prvih devet zabranjuju činove, i kriminalni čin slijedi tužba i legalni proces (ako je čin otkriven). Ali deseta zapovijed, u suprotnosti, zabranjuje želje. U ljudskom zakonu, nije moguće tužiti na temelju želje (bilo bi to nemoguće dokazati!). Ipak, hebrejski zakon bio je više od ljudskog sustava jer postoji vrhovni Sudac, Bog. Značajka ove zapovijedi leži u njezinoj terapeutskoj prirodi. Korijen gotovo sveg zla i zločina leži u osobi; u željama pojedinca. Dakle, zle želje su zabranjene; ako desetu zapovijed shvatimo potpuno i duboko, onda ćemo bolje shvatiti važnost prvih devet.

Deset zapovijedi bile su dio ustava jednog naroda; u učenju Isusa postale su etika Božjega kraljevstva, dajući supstancu i smjer “prvoj i najvećoj zapovijedi” da ljubimo Boga svim svojim bićem (Mt 22,37-38). Zapovijedi kao takve nisu osnova spasenja u evanđelju Isusa Krista, one su vodič prema punini života u kojoj ljubav za Boga ima bogat izraz.

Članak The Ten Commandments iz TCEDT preveo D. Jambrek

Scroll to Top