Emocionalni izljev: zamuckivanja na hebrejskom

Emocionalni izljev: zamuckivanje na hebrejskom

“Dječaka nema! Kamo ću ja sad?” (Post 37,30b KS) 

Nakon što je Ruben uvjerio brata da ostavi Josipa u jami, on se udaljava od grupe i propušta obrok tijekom kojeg njegova braća ipak prodaju Josipa putujućim Jišmaelcima, tj. Midjancima (vidi Post 37,25-28). Ruben je planirao potajno se vratiti do jame kako bi spasio svog najmlađeg brata Josipa, ali u njegovoj odsutnosti Midjanci su ga kupili za dvadeset srebrnjaka i odveli u Egipat kako bi ga prodali kao roba. Nesvjestan tog razvoja događaja, Ruben žuri do jame i nalazi je praznu! Obuzet očajem i tugom, Ruben spontano trga svoju odjeću (SHP objašnjava: „Trganje odjeće bilo je znak duboke tuge ili srdžbe.“) i izgovara izjavu koja bi se mogla doživjeti kao zamuckivanje, mucanje ili buncanje (tj. nehotično ponavljanje zvukova). Ruben bez sumnje pretpostavlja da je Josip mrtav jer mu je brat nedavno prijetio da će ga ubiti (vidi Post 37,20). Obuzet tugom Ruben ispušta oštar i prodoran povik.

U ovom odlomku autor namjerno kombinira dva stilska izražajna sredstva povezana sa zvukom, (1) asonancu – ponavljanje samoglasnika u stihu i (2) aliteraciju – ponavljanje suglasnika u stihu, kako bi izrazio Rubenovu zbunjenost i emocionalno stanje. Ponavljanje samoglasnika „a“ i suglasnika א (alef) i נ (nun) preplavljuju Rubenov mucavi govor (hebrejski: אֵינֶנּוּ וַאֲנִי אָנָה אֲנִי־בָא). Iako se ova stilska izražajna sredstva nalaze prvenstveno u poeziji (npr. Ps 147,13; Pj 6,3 ili Iz 22,5 i 24,17), narativna proza povremeno posuđuje ove značajke kako bi naglasila poantu – u ovom slučaju zbunjenost i tugu. Asonanca i aliteracija spajaju niz riječi sličnog zvuka izražavajući time ključnu ideju. Ovo također može poslužiti kao mnemotehnika koja pomaže u pamćenju teksta, osobito u usmenoj kulturi. Predstavljajući živu i iznenadnu promjenu u jezičnom izrazu, ove se dvije značajke ističu kao kritični spoj u naraciji i uvlače čitatelja dalje u priču. Hebrejski tekst koji uključuje asonancu i aliteraciju teško je točno prevesti na moderne jezike. Stoga, čitatelji modernih prijevoda često propuštaju intenzitet Rubenova diskursa i emocionalni izljev izražen hebrejskim jezikom. U ovoj priči Ruben ostaje bez riječi. On je izbezumljen, uznemiren, zbunjen i ljut. Što će sada kad mu nema brata? Što bi njegov otac učinio kad bi saznao za nestanak svoga omiljenog sina? Suvremeni prevoditelji pokušali su predstaviti raspoloženje u ovom tekstu, ali nitko nije uspio izraziti Rubenovu eksploziju emocija, prvenstveno zbog nedostatka jezičnih ekvivalenata u drugim jezicima. Kad čitatelj teksta naiđe na Rubenov govor natrpan asonancom i aliteracijom, odmah biva zahvaćen njegovim zamuckivanjem i emocionalnim uzvikom. Rubenov izričaj nije povezan s pitanjem kamo bi trebao fizički poći, koje se nalazi u većini modernih prijevoda: „Dječaka nema! Kamo ću ja sad?“ (KS); „Dječaka nema više tu! Kamo ću ja sada?” (Šarić);  „Nema djeteta; a ja kuda ću?“ (Daničić-Karadžić) ili „Dječak nije tamo; a ja, kamo ću sada krenuti?“ (Đaković). Naprotiv, njegov je izričaj izravno povezan s njegovim emocionalnim stanjem: „Dječak je nestao! Što ću sada?“ (SHP); ovim se izrazom govori o tome da je Ruben zbunjen i izgubljen jer ne zna što sada učiniti.

Emocionalni izljevi i strastveni osjećaji dio su ljudske prirode. Ne treba nas iznenaditi da su ih biblijski likovi izražavali svojim govorom! Mojsije (Izl 17,4), Job (3,11-16), David (Ps 42,11), pa čak i Isus (Matej 21,12) očitovali su emocionalne reakcije. Bog prihvaća naše emocionalne reakcije i ispade te nas uvjerava da ništa od toga nije izvan njegove kontrole i suverene vladavine nad našim životima.

Monika Bajić, mag. theol.

Scroll to Top