Kada kršćani počnu učiti od židova

Kada kršćani počnu učiti od židova (1/6)

dr. sc. Ervin Budiselić

Dubljim proučavanjem Novog zavjeta otkriva se poveznica između Novog zavjeta, Starog zavjeta i judaizma. Drugim riječima, nemoguće je razumjeti dubinu novozavjetnog teksta ako se kao temelj ne uzme Stari zavjet i objava koja je sadržana u njemu.

Zapravo, Bog je izabrao Izrael kako bi kroz taj izabrani narod predstavio sebe svijetu. Ovo ne znači da bi svi pogani trebali postati židovi, već bi mudrost i vrijednosti koje je Bog ugradio u njih trebale biti zvijezda vodilja onima koji su sljedbenici Isusa iz Nazareta.

Sljedeća tri teksta mogu predstaviti ovu ulogu Izraela kao učitelja naroda:

Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’ (Pnz 4,5-6, KS)

Ovako govori Jahve nad Vojskama: U one će dane deset ljudi od naroda svih jezika hvatati jednog Židova za skut govoreći: ‘Idemo s vama, jer čusmo da je s vama Bog.’ (Zah 8,23).

Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: „Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina.“ (Iz 2,2-3).

Prvo što židovski roditelj nauči svoje dijete odnosi se na ono što je zapisano u Ponovljenom zakonu 33,4 „Mojsije nam je dao Zakon kao baštinu zajednice Jakova“. Ovime se dijete od malih nogu uči sljedećem: a) vjerskom identitetu (nama je Mojsije dao Zakon); b) nacionalnom identitetu (Jakov – Izrael); c) važnosti koju ima pripadnost zajednici (identitet koji proizlazi iz zajednice, a ne temelji se na individualnosti).

Stoga i ne čudi da je ta množina prisutna i u tradicionalnim židovskim molitvama (Shema IsraelThe Amidah itd.). Čak je i molitva Oče naš koju Isus ostavlja svojim učenicima izrečena u množini. Također, govoreći o Božjem izbavljenju iz Egipta,  Židovi će još i danas reći: „Bog nas je izbavio iz Egipta“ ili „Proveli smo 40 godina u pustinji“.

Uzimajući u obzir da je izraelski narod svojim potomcima stoljećima usađivao ove vrijednosti, nimalo nije neobično što je rana eklezija u Jeruzalemu (Djela 2-6) sabrana u Isusovo ime i ispunjena Duhom Božjim pokazivala jednaku kvalitetu duhovnog života. Primjerice, prodavanje vlastitih dobara i dijeljenje svakome prema potrebi moguće je među onima kojima se identitet prethodnih generacija čvrsto temeljio na pripadnosti zajednici (sa stavom ne „moje/tvoje“, već „naše“). Zahvaljujući svom „židovstvu“, Pavao je odmah po obraćenju mogao propovijedati židovskoj zajednici. Jednako tako, zbog obraćenih Židova, Pavao je, nakon kratkog boravka u Solunu, pritisnut progonstvom mogao otići i ostaviti iza sebe funkcionalnu crkvu. Vjerojatno je da bi slična situacija s poganima bila drugačija te da ih ne bi mogao napustiti tako lako i brzo.

Izrael predstavlja „prirodnu maslinu“. Učeći od Židova kršćanska vjera može doživjeti toliko potrebnu obnovu i čišćenje od negativnih povijesnih utjecaja koji su oblikovali njezina vjerovanja, praksu i vrijednosti, a tako i od negativnog utjecaja suvremene kulture koja najčešće nesvjesno oblikuje kršćansku teologiju i praksu. Primjerice, znakovito je u tom smislu primijetiti koliko kršćanskih pjesmama koje se pjevaju danas u našim crkvama govore o „ja“ i „meni“, a koliko o „nama“. Također, naglašavan i sasvim opravdan „osobni odnos s Isusom“ može biti poguban ako kršćansku vjeru svodi samo na odnos „Isus i ja.“

Scroll to Top