Koja je glavna tema Knjige o Joni?

Koja je glavna tema Knjige o Joni?

dr. sc. Danijel Berković

Iako već postoji općeprihvaćeni skup tema za koje se smatra da knjiga proroka Jone pokriva ostaje i dalje pitanje: Jesu li one zaista glavne teme nositeljice ove knjige?

Nerijetko se zaključuje kako su teme ove knjige: neposlušnost, sebičnost i Božja milost. No krenimo redom!

  • Neposlušnost (1,3). Odmah treba reći kako Jona, iako Židov i prorok, nije bio poslan sunarodnjacima Židovima. Kada je riječ o Joninoj neposlušnosti, ne smijemo ovdje zaboraviti da su mnogi biblijski proroci izražavali svoje neskriveno negodovanje Božjim poslanjem i pozivom. Jeremija tako govori: „ne umijem ja govoriti: dijete sam“ (Jer 1,6). Mojsije kaže: „tko sam ja da se uputim faraonu“ (Izl 3,11), a kada Jahve ne popušta, Mojsije uporno nastavlja: „»Oprosti, Gospodine!« ‒ nastavi Mojsije. »Ja nikad nisam bio rječit čovjek«“ (4,10). Izaija, pomalo zastrašen teškom i blago rečeno neugodnom porukom koju ima za prenijeti svom narodu, pita Gospoda: „Dokle, o Gospode?“ (Iz 6,11). Skoro da je nepotrebno reći s koliko se žara Job, iako nije bio prorok, dao u pregovaranje i prigovaranje Bogu. Bilo mu je čak predloženo da „prokune Boga i umre“. No čini se ipak da je jedino Jona odlučio pobjeći od zadatka, ali i od Boga samog, jer tekst nam kaže da je ne samo bježao od onoga što je trebao izvršiti već da je i otišao što dalje od Boga.
  • Sebičnost (4,9), ali i zlovolja i depresivnost (4,1f). Možda se ova knjiga pamti po bršljanu i kolibi koju je Bog milostivo priskrbio za jadnog proroka u životnoj opasnosti od pustinjske žege.
  • Božja milost kao mržnja na bezbožnost i grijeh (Jona 3,4), ali također milost i milosrđe (3,10). Mnogi će ovu knjigu pamtiti po temi opomene grešnicima i prijetnje Božje kazne pred uništenje grešnika, ako se ne pokaju i ne obrate Bogu.

Jesu li možda kit i znak Jone glavne teme?

Gledajući samo iz literarne i tipološke perspektive, mnogi će Jonu upamtiti po pripovijesti o kitu, velikoj ribi koja guta neposlušnog Jonu; za njih će temeljna i jedina tema knjige biti Jonina neposlušnost Bogu i neposlušnost uopće. U tom bi se slučaju knjiga Jone mogla iskoristiti i u pedagoško-odgojne svrhe, zaplašivanjem djece onime što bi im se sve moglo dogoditi ako ustraju biti neposlušna.

Netko će Jonu pamtiti samo po kristološko-tipološkom tumačenju ‘znaka Jone’, vezano uz Isusov odgovor farizejima i pismoznancima na njihovo traženje znaka:

»Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!« (Mt 12,39-41)

Iako od svega toga ponešto ima u ovoj knjizi, učinila bi se nepopravljiva šteta i nepravda knjizi proroka Jone kada bi se na ovaj način zanemarila sva njena narativna i teološka složenost. Sve su ovo ipak značajni i vrijedni motivi koji se provlače kroz ovu knjigu. No jesu li to odista glavne crte i teme ove biblijske knjige?

Radi li se o egzistencijalnima pitanjima?

Možemo reći da je Jona primarno knjiga egzistencijalnih pitanja. Pred nama su u ovoj knjizi pitanja čistog opstanka, u smislu same životne egzistencije:

  • opstanak mornara na brodu: „Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj“ (1,5);
  • opstanak Jone, u svojoj suicidalnosti: Uzmite me i bacite u more“ (1,12), ili u potpomognutoj eutanaziji Potom su zgrabili Jonu i bacili ga u more, a ono se smirilo istoga časa. Zbog toga je mornare obuzeo velik strah od Gospodina pa su mu prinijeli žrtvu i učinili zavjete“ (1,15-16);
  • neminovnost zatora Ninivljana (1,2; 3,4);
  • pravednost Jahvina, opstanak vjerodostojnosti i pravednost Jahve, a u odnosu na zločince koje će sačuvati i kojima će se smilovati: „Gospodine, nisam li to predvidio još dok sam bio u svojoj zemlji? Zbog toga sam i htio pobjeći u Taršiš“ (4,1).

Usp. Post 18,25 „Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?”. Tko je ovdje nevin – mornari, Jona? Je li imanentno stradanje mornara ili Jone u skladu s tadašnjim teološkim sustavom (kazna za grijeh)?

Uz ovaj kontekst vezujemo Jonu ‒ Židova i Ninivljane ‒ pogane. Židovi su po izabranju privilegirani, no ako se ostvari ponuđeno pokajanje Ninivljana, prestaje li tada židovska prednost po izabranju?

Je li tema Božji plan izbavljenja za sve aktere priče?

Već smo natuknuli i uočili kako postoji velika sklonost tomu, pa i napast, da se sva rješenja knjige proroka Jone pomalo pojednostave, svodeći sve na jedan zajednički nazivnik – neposlušnost. Ipak, ova knjiga sadrži u sebi daleko veće izazove i pred nas (po)stavlja neka elementarna vjerska i egzistencijalna pitanja, s kojima se suočava i sam prorok.

Što je Jonu nagnalo na bijeg, na ovakvu reakciju bez biblijskog presedana? Možda se upravo u traženju odgovora na ovo pitanje – zašto Jona bježi ‒ nalazi osobitost i posebnost ove biblijske knjige? Tekst nigdje jasno i neposredno ne daje na znanje zašto zapravo Jona bježi. Jona izrijekom ne očituje razlog svoga bijega, osim što se o tome u nekim svojim izjavama pred kraj knjige neizravno izjašnjava. Iako, već i sama ideja bijega od Boga sasvim je jalov pothvat. Doista, tko bi to trebao bolje znati od samoga proroka, kako svjedoče i riječi pslamista: „Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?“ (Ps 139,7).

Dakle, možemo odmah dovoljno otvoreno i jasno iskazati nezadovoljstvo sa stavom da je je razlog Jonina bijega jednostavno njegova neposlušnost Bogu, Božjem pozivu i poslanju. U pozadini ovog pomalo pojednostavljenog odgovora, koji bi nas tek donekle mogao zadovoljiti, nalaze se mnogo značajnija pitanja i odgovori. Pri pažljivijoj analizi teksta ove knjige posredno nam se nudi odgovor.

U recima 3-4 trećeg poglavlja čitamo o tome kako Jona Ninivljanima prenosi Božju suverenu odluku o razaranju koje će se dogoditi kroz četrdeset dana. Reakcija Ninivljana na takvu poruku jest hitra, baš kao što je bila i reakcija mornara prikazana u Joni 1,16. Kad je Bog vidio da su se Ninivljani obratili od zlog puta, smilovao im se (3,10).

Sada postaje jasno koji su pravi razlozi Jonina bijega od zadatka i od Boga o kojima se govori 1. poglavlju. Njegovo nezadovoljstvo uzrokovano je činjenicom da je Bog poštedio Ninivu.

U Joni 4 sažeto su pokazani Jonina sebičnostuvredljivost i razdražljivost. On očito čeka do zadnjeg časa kako bi vidio što će biti s Ninivom („načini ondje kolibu i sjede pod njom da vidi što će biti od grada“, 4,5). Jasno je da on želi propast Ninive, kao kaznu za svu njihovu opakost. Ovako se Jona pomolio Jahvi: „nisam li ja to slutio“ (4,2). Očito je oduvijek znao i upravo se pribojavao da bi se Jahve mogao iskazati u skladu sa svojom milostivom naravi.

Nadalje čitamo: „Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. A Jahve Bog učini da izraste bršljan nad Jonom“ (4,5-6). Kakvu je zaštitu ili kolibu (סכה) Jona sazidao? U tim bliskoistočnim krajevima uvijek je bio (i ostao) ozbiljan dnevni i životni problem kako se tijekom dana zakloniti od užarenog sunca.

Međutim, Jahve u svemu i dalje pokazuje svoju brigustrpljivost i dobrobit za Jonu. Jahve želi izbaviti Ninivljane (od propasti) i Jonu (od zlovolje i muke).

Potom nastupa preokret u Joninom raspoloženju: „Jona se veoma razveseli“ (4,6b)Jona je u ovoj svojoj (re)akciji kolerično nedosljedan; naime, malo je vjerojatno da i sam ne prepoznaje ‘bršljan’ kao znak Božje milosti za njega.

Vrlo ubrzo javlja se novi problem: „sutradan … Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan“ (4,7) (תולע). Izraz milosti kratko je trajao. S jedne strane, možda upravo dovoljno kratko kako bi Jona mogao iznova pokušati shvatiti Božju brigu i milost. No s druge strane, dogodilo se to baš u osvit novoga dana ponovnim izlaskom žarkog sunca. Bog je “zapovjedio” crvu, te time s razlogom naučio Jonu još jednu lekciju.

Metaforički crv predstavlja ‘crv sumnje koji izjeda’ (= kušnja). Zašto je Joni dodijeljen ‘bršljan’ (= znak zaštite) ako je već crv (= kušnja) bio u pričuvi? Uz to, Svevišnji dodatno pogoršava vremenske uvjete – „posla Bog vruć istočni vjetar“ (4,8) – vruć vjetar danas poznat kao scirocco. Time ponovno dovodi Joninu situaciju do usijanja i nepodnošljivosti.

Bog mu iznova postavlja pitanje: „Srdiš li se s pravom?“ (4,9). Jahvin cilj nije bio zagorčavanje Joninog života, već pokušaj da ga nečemu pouči, uputi i time urazumi. Prije svega želi ga uputiti na njegovu osobnu nedosljednost (vidi: 4,6b). Jona smatra neoprostivim što nema više onog dobrog (‘bršljana’) koje je od Boga dobio, te stoga kaže: „Da, s pravom sam  ljut nasmrt“ (4,9b).

A što je na kraju?

Na samom kraju čitamo: „Jahve mu reče: ‘Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!‘“ (4,10-11).

Božju poruku mogli bismo sažeti riječima: ako nije pravo uništiti biljku, zašto bi bilo pravo uništiti Ninivu. Ovome neminovno može uslijediti razmišljanje o tome tko je što ovdje zavrijedio i tko je koliko u Božjim očima ‘dobar’ ili ‘zao’.

Na kraju moramo primijetiti da je knjiga proroka Jone knjiga ‘otvorenoga tipa’. Što se time hoće reći? Završetak knjige ne daje nikakav jasan opis onoga što se na kraju dogodilo s Jonom; nema nekog jasnog završetka, niti sretnog kraja. Zaključak možemo donijeti jedino sami bivajući vođeni svime onime što iščitavamo u tekstu.

  • prema natuknicama iz skripte za tečaj Knjige o Joni,

 

Scroll to Top