Kriza, ali i spasenje u Bibliji (3)

Amosov pogled na krizu i spasenje
dr. sc. Danijel Berković
AMOS: OSOBA I DJELO
Biblijski prorok Amos prorok je za krizna stanja. Djelovanje proroka Amosa smješta se oko 750. g. pr. Kr., otprilike stoljeće i pol nakon rascijepa ujedinjenog kraljevstva Izraela na dva dijela (god. 920 pr. Kr.): na sjeverno kraljevstvo, Izrael (sa sjedištem u Samariji) i južno kraljevstvo, Judeju (sa sjedištem u Jeruzalemu). Svaki je biblijski prorok zapravo Božji poslanik za krizna stanja, no u tom pogledu Amos iz više razloga zauzima ipak osobito mjesto u starozavjetnoj proročkoj literaturi, između ostaloga i stoga što on sebe izričito ne poistovjećuje s proročkom tradicijom:
»Nisam bio prorok ni proročki sin« – odgovori Amos Amasji – »bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.‘ (7,14).
Iako nije bio visoko obrazovan, ovaj je prorok bio majstor stilistike. Njegovoj literarnoj virtuoznosti mogu pozavidjeti i literarni majstori, kao što je na primjer bio prorok Izaija. Ova se virtuoznost očituje prije svega u korištenju cinizma, ironije i sarkazma. Slijedi nekoliko primjera ciničnih strelica koje Amos usmjeruje na obijest Izraelaca u Samariji, prije same krize koja je već pred vratima. Aludirajući na bahatost vlastodržaca i njihovih žena prorok govori: „Počujte ovu riječ, krave bašanske što boravite na samarijskoj gori…“ (4,1). Vezano uz vjerska i idolopoklonička lutanja Izraelaca prorok kaže: „Idite samo u Betel i griješite…“ (4,4). Upućujući na egzistencijalnu krizu koja slijedi, glad i neimaštinu Amos govori: „…dadoh da vam zubi čisti ostanu…“ (4,6).
Kao i ostali proroci, govoreći o krizi, Amos se koristi već dobro poznatim biblijskim frazemima. Jedan je od njih i ‘dan Gospodnji’ (יום יהוה) ili ‘onaj dan’ (יום ההוא) kojim Amos ukazuje na krizu eshatoloških razmjera:
Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost. Bit će vam k’o onom što uteče lavljim raljama, a sretne ga medvjed, koji uđe u svoju kuću i stavi ruku na zid, a ujede ga zmija. Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost?Mrklina, a ne sunčan sjaj? (5,18-20)
No istovremeno, glad koja predstavlja krizno stanje (4,6-8) za Amosa postaje metafora spasa, jer dolaze dani kada će Jahve poslati „glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine” (8,11).
Od dvanaest proročkih knjiga knjiga proroka Amosa prva je zapisana zbirka proročkih navještaja jednog proroka sačuvana kao zasebna knjiga čime se utemeljuje jedna nova tradicija ‘pisanih’ proroštava. Amos ovime postaje začetnik zapisivanja proroštava (usp. 3,8b). S druge strane, kako je već istaknuto, sâm prorok želi dati na znanje da nije „proročki sin“ nego pastir (noqed) iz Tekoe (1,1). Dakle, nije dolazio iz proročkih tradicija i želio je da se to zna. Očito je da Amos nije mogao biti baš imućan uzgajivač stoke, s obzirom da je morao dodatno zarađivati uzgajajući divlje smokve. Iako nije pripadao proročkoj tradiciji i profesionalnom proročkom krugu, ne bi trebalo zaključivati da je Amos bio protivnik proročke škole i proroka, premda bilježi i svoje suprotstavljanje korupciji nekih od proroka:
Ja podigoh proroke izmeđ’ vaših sinova i nazireje među vašim mladićima. Nije li tako, sinovi Izraelovi?« (…) Al’ vi nagnaste nazireje da vino piju, a prorocima zapovjediste: ‘Ne prorokujte!’ (2,11)
Amos stoga nije tek neki novi ‘prorok-zapisivač’ proroštava nego izvršitelj Božjega poziva, jer kako veli: „Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?“ (3,8b).
Kod Amosa ćemo naići na još jednu neobičnost. Osim što je u usporedbi s drugim prorocima očito bio drugačiji, te premda je bio pastir (7,14) koji dolazi iz Južnog kraljevstva (Judeje), nije se dao zaustaviti da uputi svoj proročki navještaj Sjevernom kraljevstvu (Izraelu). Neuobičajeno. Amos, koji ionako nije u okvirima ustaljenih proročkih tradicija svoga vremena, postaje atipičan prorok na privremenom proročkom radu u inozemstvu. Zato na dvoru Jeroboama II. nastaje pomutnja, pa kraljev svećenik zaključuje:
Amasja svećenik betelski, poruči izraelskom kralju Jeroboamu: »Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi. (7,10).
Stoga, Amasja, sjevernjački svećenik, koji sasvim vjerojatno ne dolazi iz svećeničkog plemena Levi, traži od Amosa da se vrati natrag u svoj kraj:
Amasja reče Amosu: »‘Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.« (7,12-13).
Štoviše, Amos je u Izraelu bio aktivan baš u vrijeme najjače vladavine Jeroboama II. U to je vrijeme Betel i dalje bio vjersko središte koje je još uspostavio Jeroboamov imenjak (Jeroboam I.) odmah nakon raspada ujedinjenog Izraela. S obzirom na ovu aktivnost proroka Amosa dade se naslutiti da, iako politički razdvojeni na Sjeverno i Južno kraljevstvo, Izraelce još uvijek veže zajednička vjerska baština i Savez.
AMOS: KRIZA, KOJA ZAVRŠAVA SPASENJEM
Amos žestoko i uz upotrebu osobitih literarnih oblika i formi iznosi proročke govore kojima osuđuje način na koji se izrabljuje vlastiti narod. On naglašava zloupotrebu vlasti koja obijesno uživa u nepravedno stečenim bogatstvima.
Da bi još bolje izrazio obijesnu bezbrižnost vladalačkih krugova, Amos će se na njih obrušiti snažnim literarnim izrazom, koristeći ironiju i sarkazam. Iako vladajući misle da Jahvi prinose pjesmu i bogoštovlje, Amos to naziva ‘drekom’ i ‘deranjem’: „Uklonite od mene dreku svojih pjesama…” ili „…deru se uza zvuk harfe…” (5,23; 6,5).
Amos ocrtava izraelskoga kralja Jeroboama II. (786 – 746) riječima: „Činio je što je zlo u očima Jahvinim…“ (2 Kr 14,24). Zahvaljujući tadašnjoj konstelaciji snaga na globalnom planu, Jeroboam II. vladao je dugo (40 god.). Relativno stanje globalnog mira uzrokovalo je brzo bogaćenje izraelske aristokracije, a sve na uštrb izraelskog puka i sirotinje. Oni „gaze po glavi siromahu“ (Am 2,7) ili smišljaju kako da kupe „siromaha za novac, potrebita za sandale“ (Am 8,6).
Uz spomenute socijalne i političke nedaće, krizi vremena pridružuju se i elementarne nepogode: „dvije godine prije potresa“ (Am 1,1).
Amos opisuje i društveno-političku krizu u Izraelu, gdje siromah i mudrac gube svaki utjecaj i moć da se odupru oholoj vlasteli.
Jao onima koji pravdu pretvaraju u pelin, u prah bacaju poštenje! (…) Mrze čovjeka što na vratima pravdu dijeli i grde onog što zbori pošteno (…) Mudrac šuti u ovo vrijeme, jer vremena su tako zla- (Am 5,7f.)
Postoje zapisi o tome kako su vlastodršci doslovno oduzimali odjeću siromahu ili radnicima ako ovi nisu završili započeti posao.
Isprva kriza započinje kažnjavanjem okolnih naroda (Sirijaca, Filistejaca, Feničana, Edomaca, Amonaca i Moabaca), čime se pokazuje da nema iznimaka, niti će Izrael nepravedno ili neopravdano također biti na udaru Jahvine kazne. Štoviše, Izrael je narod Jahvin: »Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše.« (3,2).
Naviještajući univerzalnu krizu i kaznu koja slijedi kao neminovna i neizbježna, prorok se služi stilističkom figurom ‘brojanice’, za-tri-za-četiri. Ovo je figurativno korištenje brojeva kako bi se nešto naglasilo, što se i danas obilno upotrebljava. Kada se u kolokvijalnom govoru upotrebljava onaj dobro poznati frazem, „već sam ti stotinu puta rekao (rekla)“, to svakako ne znači doslovno stotinu puta, nego se naglašava gubitak strpljenja upućujući na značenje „sada je dosta“.
Amos je vjerojatno najistaknutiji korisnik cinizma, čak i sarkazma. Malo koji starozavjetni prorok ih upotrebljbava toliko rječito. Amos govori o ‘čistim zubima’ (4,6), o ‘dreki pjesama’ (5,23), o damama koje naziva ‘kravama bašanskim’ (4,1), ili cinično potiče, ‘idite i griješite’ (4,4).
Najkritičnija oznaka i naznaka krize u biblijskoj literaturi nalazi se u korištenju izraza ‘dan Gospodnji’ (Am 5,18.20). Dvojaka je narav tog i takvog biblijskog ‘dana Gospodnjega’. S jedne strane to je eshatološko-apokaliptični dan svekolikoga Božjeg suda, ali s druge, to je vrijeme spasa, obnove i ‘sveti’ dan (Iz 4,3).
To je dan bez milosti, okrutan (אכזר) i pun gnjeva (חרון): „Jaučite, jer je blizu Gospodnji dan! Dolazi kao munja od Svemogućega“ (Iz 13,6; Šarić), „Gospodnji dan dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike na njoj uništi” (Iz 13,9; Šarić).
To je dan apokalipse i prirodnih strahota, vrijeme kada će sunce zapadati u podne, a sva zemlja postati pomračena u po bijela dana: »Toga ću dana« – riječ je Jahve Gospoda –»učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana. (Am 8,9)
U takvoj situaciji posvemašnje krize Amos zapravo napominje kako nije pametno čeznuti za tim danom („Jao vama što žudite za danom Jahvinim!“, Am 5,18) kao lažnom utjehom i osloncem ili pravdanjem za svoje propuste.
No ipak, taj dan je i dan spasa i obnove, nazivat će se i „onaj dan“ u koji će Gospodnja mladica biti „na diku i na slavu“ (Iz 4,2), a stoga će se zvati i „svetim“ (Am 9,11).