Izaberite jezik BIBLIJSKI INSTITUT Zagreb

Čudo

Čudo - BIBLIJSKI INSTITUT Zagreb

Čudo

iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

S. Jambrek

Čudo je događaj u kojem se vidi djelo Boga mimo prirodnih zakona. To je neuobičajeni događaj koji je Bog učinio i koji je nemoguće objasniti prirodnim silama. U Bibliji se za čuda koriste tri riječi: 1. znak ili znamenje (hebr. ‘ôth, grč. semeion), koje ukazuje na Božje djelovanje i silu (Iv 2,11); 2. čudesa (hebr. môpeth, grč. teras), događaji koji pobuđuju zanos, čuđenje (Mk 5,42), zadivljenost preko svake mjere (Mk 7,37); zbunjenost (Dj 2,12); 3. čudo ili očitovanje snage ili moćno djelo (hebr. geberah, grč. dunamis), djelo koje pokazuje veliku moć, posebice Božju moć.

Čuda se u Svetom pismu nazivaju i znakovi i čudesa (Izl 7,3; Pnz 6,22; 34,11; Neh 9,10; Ps 135,9; Jr 32,21; Dn 6,27; Mt 24,24; Mk 13,22; Iv 4,48; Dj 2,43; Rim 15,19; 2 Kor 12,12; 2 Sol 2,9; Heb 2,4), a ponekad se kombiniraju sve tri riječi (Dj 2,22; 2 Kor 12,12; Heb 2,4).)

Cilj je biblijskih čuda dati slavu Bogu i privući čovjekovu pažnju od svakodnevnih događanja te je usmjeriti na Boga i njegova moćna djela. U kontekstu Staroga zavjeta čuda su ukazivala na izravnu intervenciju Božju u korist njegova naroda Izraela. Najznačajnije čudo u Starom zavjetu zacijelo je razdvajanje Crvenog mora kako bi Izraelci mogli po suhome pobjeći pred egipatskom vojskom (Izl 14,5-31). Bilo je to ujedno iskazivanje Božje moći i ljubavi prema Izraelcima.

U Novom zavjetu je Isus, u osnovi, iskazivao svoj autoritet i moć čineći tri vrste čuda: ozdravljenja, istjerivanje zlih duhova (demona) i čuda prirode (kao što je umnažanje kruhova i ribe, stišavanje vjetra i hodanje po vodi). Ivan je tomu nadodao: “A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale” (Iv 21,25). Ta su čuda bila znakovi koji su ukazivali na stvarnost Isusove tvrdnje da je on Bog (Iv 2,11; 5,36; 20,30–31; Dj 2,22).

Snagu za izvođenje čuda Isus je dao svojim učenicima. Njegovo jednostavno obećanje dvanaestorici zabilježeno je u Mateju 10,1: “Poslije toga pozove k sebi učenike te im dade vlast da mogu izgoniti nečiste duhove i liječiti od svake bolesti i svake slabosti” (usp. Lk 9,1-2). Zatim je isti autoritet dao sedamdesetdvojici učenika: “Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: …’Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu’” (Lk 10,1.9). Luka nas izvješćuje o njihovu veselju: “Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: ‘Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!’” (Lk 10,17).

Isus je obećao svojim učenicima da će čudesa pratiti one koji budu vjerovali (Mk 16,17-20). U ranoj crkvi Bog je činio čuda, ne samo po apostolima i sedamdesetdvojici učenika, već i po drugim učenicima (1 Kor 12,10.28-29; Gal 3,5). Čuda su pratila navještanje evanđelja u apostolsko vrijeme i tijekom sljedećih stoljeća do dana današnjeg. Ona su karakteristika novozavjetne crkve i mogu se promatrati kao pokazatelj snažnoga novog djelovanja Duha Svetoga koje je započelo na Pentekost i nastavlja se tijekom povijesti crkve.

Svrha čuda. 1. Potvrda vjerodostojnosti poruke evanđelja. To je vidljivo u Isusovoj službi, a Nikodem je to izvrsno primijetio: “Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime” (Iv 3,2). Vidljivo je to i u onih koji su slušali Isusa i propovijedali spasenje “koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji, a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji” (Heb 2,4). Kako je Bog suvereni Gospodar koji se ne mijenja, ni njegova se Riječ ne mijenja, a njegov Sveti Duh puše gdje hoće i kad hoće; svi kršćani i danas mogu vjerovati i propovijedati evanđelje koje može pratiti silno Božje djelovanje znamenjima i čudesima. Kad je neka žena Samarijanka rekla svojim sugrađanima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?”, mnogi su Samarijanci povjerovali u Isusa Krista kao spasitelja svijeta (Iv 4,29.41-42).

Čuda su pratila i Filipovo propovijedanje, a “mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu” (Dj 8,6-8). Kad je uzeti čovjek Eneja ozdravio, vidjevši to, svi žitelji Lide i Šarona obratiše se Gospodinu (Dj 9,33-35).

2. Svjedočanstvo prisutnosti kraljevstva Božjega. Isus je rekao: “Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Mt 12,28). Njegova pobjeda nad silama tame i sotonom pokazuje nam kako to kraljevstvo stvarno izgleda. Isus je imao autoritet i djelovao je u pomazanju Duha Svetoga koji ga je poslao “blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene (Lk 4,18). Onda je sazvao učenike i dao im moć i vlast nad svim zlodusima te da liječe bolesti. I poslao ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike (Lk 9,1-2). Zapovjedio je svojim učenicima: “Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!” (Mt 10,7-8; vidi Mt 4,23; 9,35, Dj 8,6-7.13).

3. Pomoć potrebitima. Dva slijepca, koja su sjedila kraj puta blizu Jerihona, povikala su kad su čula da Isus prolazi: “Gospodine, smiluj nam se!” i Isus ih je ozdravio (Mt 20,30.34). Kad je Isus vidio silan svijet, sažalio se nad njim te izliječio njegove bolesnike (Mt 14,14). Čuda koja prate one koji vjeruju ukazuju na samilost koju Isus ima prema onima koji su u potrebi.

4. Uklanjanje zapreka za služenje Isusu Kristu. Čim je Isus ozdravio Petrovu punicu, ona je ustala i posluživala mu (Mt 8,15). Bog je ozdravio Epafrodita kako bi mogao služiti Pavlu i biti njegov poslanik crkvi u Filipima (Fil 2,27).

5. Davanje slave Bogu. Kad je Isus ozdravio uzetoga koji je ležao u postelji, mnoštvo koje je to vidjelo, zaprepastilo se i podalo slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima (Mt 9,8).

I dok jedna skupina vjernika danas drži da su čuda prestala jer su dana kao potvrda svjedočanstva apostola i proroka, a drugi vjeruju da čuda nisu nikad ni postojala, evanđeoski kršćani vjeruju da je Isus Krist suveren Bog čije je ime iznad svakog drugog imena i po čijem

se imenu i danas događaju ozdravljenja, znamenja i čudesa. Stoga se pridružuju molitvi rane crkve: “Gospodine, daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa” (Dj 4,29-30).

 

Literatura: Čudo. 2007. U: Stanko Jambrek, prir. Leksikon evanđeoskoga kršćanstva. Zagreb. Bogoslovni institut i Prometej. (Koristi se uz dozvolu nakladnika.)