Molitveno ili božansko čitanje – lectio divina

Monika Bajić, mag. theol.

Lectio divina kao drevna duhovna vježba učinkovit je (i provjeren) način da doživimo i čujemo svetu Riječ na svjež način, ali i da se postepeno sve više približimo Bogu. Lectio divina dijeli se na četiri konsekutivne faze: (1) lectio (čitanje), (2) meditatio (dubinsko slušanje), (3) oratio (odgovor kroz molitvu) i (4) contemplatio (kontemplacija u tišini).

Lectio divina zapravo nije „metoda“ u pravom smislu te riječi; ova duhovna disciplina podrazumijeva „nutarnje držanje ili stav“ otvorenosti prema djelovanju Svetoga Duha kroz Riječ Božju. Riječ Božja nije knjiga pravila, niti je priručnik za rješavanje životnih problema. Sveto pismo je „sredstvo“ kojim se Bog koristi da oblikuje naše živote u Kristu te da nas uključuje u priču Božjeg naroda. Temelj duhovne discipline lectio divina jest spoznaja o trajnoj i kontinuiranoj prisutnosti Svetoga Duha u biblijskim tekstovima. Naime, danas i sada Gospodin nam upućuje svoju Riječ (tj. pouku, savjet, utjehu, vodstvo, snagu,…) djelovanjem Svetoga Duha kroz ovaj drevni tekst. Ovim procesom zahvaćen je ne samo na naš um nego i naša mašta i osjećaji. Pokušavajmo shvatiti i doživjeti Sveto pismo kao stvarnu komunikaciju s božanskim autorom koji nam osobno govori. Ključno je kod proučavanja Pisma zauzeti stav koji podrazumijeva odustajanje od sebičnih ciljeva i očekivanja čime postupno kroz svetu Riječi otvaramo svoje čitavo biće za božanska otkrivenja i doživljaje.

1. Četiri faze lectio divina

Cijela vježba temelji se na jednom odabranom ulomku iz biblijskog teksta. Prolazeći fazu za fazom vježba završava odmorom u tišini i miru pred Bogom. Ova duhovna vježba može trajati deset minuta, ali se može protegnuti i na primjerice sat vremena, što isključivo ovisi o osobi i njenim mogućnostima. Zadnju razinu, operatio/actio, predstavlja praktično kršćansko djelovanje u svakodnevnom životu nadahnuto Riječi Božjom. Slijedi sažet opis svih četiri faza ili razina: lectio, meditatio, oratio i contemplatio, kojima pridružujemo i petu neizostavnom fazu, operatio.

1.1. Lectio – čitanje biblijskog teksta uz osluškivanje Svetoga Duha

S obzirom da joj pristupamo kao duhovnoj disciplini, prva faza lectio zahtjeva ozbiljnost i usredotočenost. Čitanje na ovoj razini podrazumijeva čitanje s dubinskim osluškivanjem. Sveti Benedikt (6. stoljeće) opisao je to kao osluškivanje „uhom svoga srca“. Ovaj način čitanja zahtjeva primanje Riječ sa što manje moguće predrasuda, kao da je slušamo prvi put. Kako bismo doživjeli ovakvo čitanje Svetog pisma kao dubinsko slušanje, čitamo naglas i sporo (riječ po riječ).

Nakon što biblijski ulomak pročitamo sporo i naglas, postavljamo osnovna pitanja: „Što biblijski tekst govori i što je značio u vrijeme kad je pisan?“ Pri traženju odgovora korisno je poslužiti se komentarima na pojedine biblijske knjige, no pažljivim te polaganim čitanjem svatko može i sam razlučiti o čemu tekst govori i što znači. Što više tekst mentalno razumijemo, to smo više sposobni mijenjati se pod njegovim utjecajem. Mogli bismo tekst čitati kao literarno djelo, raspoznajući pojedine ključne riječi, metafore, slike i karaktere. Mogli bismo i razmatrati o kojoj se literarnoj formi radi ‒ poezija, proza (priča), usporedba, povijest, izreka, zakonski ili apokaliptičan tekst. Božja istina je prikazana na razne literarne načine i svaki od tih načina drugačije izražava istinu.

Stoga, kada čitamo Pismo, Bog je „on“, ali kada ga čitamo u vjeri i molitvi, Bog postaje „ti“, tj. On je naš sugovornik, On nam govori i mi mu odgovaramo.

1.2. Meditatio – promišljanje o značenju i poruci biblijskog teksta

Ako nemamo pri ruci biblijski komentar za ulomak koji smo čitali, čitamo još jednom isti biblijski odlomak. U fazi meditatio postavljamo pitanje: „Što biblijski tekst govori meni i što znači za mene?“ Koristimo se konkretnim pitanjima za promišljanje, jer takva pitanja ohrabruju dublje i puno osobnije razmatranje odabranog ulomka iz Biblije. Tako potičemo dijalog između naše današnjice i Riječi Božje. Naime, putem usredotočenog razmatranja biblijskog teksta istine o kojima je riječ prodiru u naše živote dok pokušavamo shvatiti kako nam Riječ Božja i danas govori osobno. Dok „preživamo“ tekst, ali istovremeno razmišljamo o vlastitim iskustvima, mišljenjima, izazovima i pitanjima, možemo rasti u razumijevanju onoga što nam Bog osobno govori kroz Njegovu Riječ. Riječ Božja uvijek želi biti djelotvorna u pojedincu, postati „tijelom“ u nama kako bismo postali učinkoviti i snažni vjernici. Meditatio dopušta životnoj Riječi Božjoj prodrijeti u naš život te istinski prožeti naš um i srce kako bismo na zemlji „utjelovili“ Krista.

1.3. Oratio – molitva kao odgovor na Riječ Božju

Ako smo pažljivo i usredotočeno prošli kroz prve dvije faze, lectio i meditatio (koje vremenski mogu trajati koliko osoba odluči), nastupa treća faza, oratio. Naime, prve dvije faze otvorile su vrata za Božji ulazak u naše srce koje biva zapaljeno Božjom milostivom ljubavi. Uistinu, lectio divina u svojoj je biti dijalog s Bogom, nježna razmjena osluškivanja Božjega glasa i odgovaranja Bogu kroz molitvu. Prema tome oratio ne podrazumijeva bilo kakvu molitvu. To je molitva koja proizlazi iz iskustva osluškivanja Božjega glasa u Svetom pismu. Doista, biblijske riječi koje smo prije slušali i o kojima smo duboko promišljali postaju riječi naše molitve. Stil i vokabular naše molitve obogaćuje se nadahnutim riječima Svetoga pisma.

Budući da spoznajemo potrebu za iskupljenjem, u molitvi pred lice Božje donosimo sve ono što smo razotkrili čitanjem i meditacijom. Guigo je to ovako sročio: „Tako duša uviđa da sama ne može postići čežnju za slatkim znanjem i iskustvom.“ Ovaj molitveni odgovor može rezultirati zahtjevom ili zahvaljivanjem, borbom s Bogom, ali i pritužbom, pa čak i optužbom. Važno je da molitelj opaža ono što doživljava u unutrašnjosti svoga srca i iznosi to na površinu u molitvi pred lice Božje. To ponekad može čak biti bolan proces. No to je jedini put koji će u konačnici molitelju biti od koristi i donijeti mu željeno iscijeljenje.

1.4. Contemplatio – odmor u Bogu i primanje u tišini

Guigo je smatrao da se kontemplacijom (cilj lectio divina) duh podiže prema Bogu i kuša radost vječne sreće, te tako postaje jedno s Bogom. Na putu do tog cilja, vježbajući lectio divina, u međusobnom osluškivanju, sve više upoznajemo Boga. U konačnici ta će bliskost postati podrškom i temeljem za vjernika na njegovom putovanju kroz život te će na tom bliskom odnosu s Bogom vjernik moći graditi sve daljnje ljudske odnose. Ova bliskost predstavlja sigurno tlo na kojem se može graditi.

Contemplatio je takozvana „molitva bez riječi“. To je odgovor Bogu koji ostaje nakon što riječi više nisu potrebne ili od pomoći. Jednostavno, to je uživanje u tihom iskustvu Božje prisutnosti. Zadnja faza kontemplacije podrazumijeva prepuštanje i odustajanje od daljnjeg kontroliranja procesa ove duhovne vježbe. Dok osjećamo kako nas Bog uvlači u dublju svjesnost o svojoj božanskoj prisutnosti, pomalo se prepuštamo u svojoj intelektualnoj aktivnosti, te se konačno u potpunosti predajemo Božjem zagrljaju. Iako može djelovati da je contemplatio pasivna vježba bez ikakvih događanja, ona to uopće nije. Naime, kada ponizno otvorimo Bogu svoje srce, središte našeg bića, ono što nam se potom događa više nije u našim rukama. Tada se u nama pokreće milost Božja ta nas Sveti Duh mijenja bez našeg znanja ili spoznaje.

2. Operatio – biti vjeran Isusov svjedok u svakodnevnom životu

Faza operatio (ili actio) neizbježan je nastavak lectio divina, jer vjernik koji aktivno ne provodi u svom svakodnevnom životu ono što je čitao u Riječi i primao od Gospodina tijekom kontemplacije zbilja je promašio cilj. Nakon vježbanja duhovnih vježbi vjernici bi morali biti dotaknuti i osvjedočeni kako bi se nastala promjena prelijevala u njihovu svakodnevnicu. Operatio je vjernikov životni (ili živi) odgovor na nukanje Duha kroz biblijski tekst. Postavlja se pitanje: „Kako mogu praktično živjeti Riječ Božju koju sam čuo u svome srcu?“ Ako nakon određenog vremena nismo promijenjeni, onda možda naše duhovne vježbe nisu bile iskrene. Naime, mi trebamo postati kanali Božje milosti i ljubavi u ovome svijetu. Kontemplacija i praktično djelovanje ne bi smjeli biti u potpunosti odvojeni. Budući da naše djelovanje ne može biti iskreno ako ne proizlazi iz kontemplacije Riječi, zaključujemo da nas kontemplacija ne odvaja od svijeta. Bez kontemplacije naše djelovanje može postati tek površni pragmatizam.

3. Sažeti povijesni pregled lectio divina

Prve tragove lectio divina pronalazimo još u judaizmu. Prvi psalam govori: „Sretna je osoba koja … uživa u Božjim poukama, danju i noću o njima razmišlja. Raste kao drvo uz vodu, koje na vrijeme plod donosi i ne gubi lišće nikada. Sve što čini njoj uspijeva.“ (Psalam 1,1-3; suv. prijevod). Rabini podučavaju da je Tora Riječ koja predstavlja prisutnost Božju u svom stvorenju, a da čovjek tu božansku prisutnost aktualizira čitanjem, kontemplacijom i molitvom. Židovski učitelj Ben Bag-Bag rekao je o Tori: „Listaj i listaj je, jer se sve nalazi u njoj. Promišljaj o njoj, ostari i posijedi uz nju. Ne okreći se od nje, jer ništa nije bolje od nje.“ (Pirkei Avot; kraj pogl. 5).

Međutim, prvo kršćansko svjedočanstvo o ovoj disciplini potječe od crkvenog oca Origena iz prve polovice 3. stoljeća. On je prvi teolog koji upućuje na čitanje Svetog pisma s pažnjom i u molitvenom stavu te je prvi koji se koristi terminom lectio divina. Potom Grgur Veliki, značajan papa i crkveni otac, smatra Bibliju pismom koje je Bog napisao čovječanstvu. Time je naglasio poseban osobni odnos koji se zbiva u lectio divina. Kao i Origen, on u tome ne vidi izoliranu duhovnu praksu. Disciplina lectio divina treba biti ugrađena u duhovni put razvoja i sazrijevanja svakoga vjernika. Povrh toga, ona predstavlja bit puta duhovnog sazrijevanja. Naime, vjernici su i tada iznosili iste argumente koji se i danas mogu čuti: zaposleni ljudi koji imaju obitelj nemaju niti vremena niti mjesta za pobožne vježbe. No Ivan Zlatousti, biskup Konstantinopolja, strastveno se protivio ovakvom stavu te u svojoj homiliji kaže: „Upravo je to upropastilo sve to što smatrate da je čitanje božanskih spisa samo za redovnike, dok je vama potrebnije od njih. Oni koji se bore usred svijeta, ranjavani su iz dana u dan, trebaju lijek više nego bilo tko drugi. Stoga je gore nego ne čitati Sveto pismo, reći da je njegovo čitanje beskorisno. Takav izgovor proizlazi od sotonske zlobe.“

Tek na početku 12. stoljeće nailazimo na „novi“ način pristupanja disciplini lectio divina i na njeno sistematiziranje. Tada se ona po prvi puta razrađuje u četiri faze. Guigo II (francuski redovnik) razvio je, temeljeći na tradiciji, sustav lectio divina (iako nije upotrebljavao taj termin). Pri tom se služi slikom ljestvi koje vode do neba. Guigo opisuje četiri razine ovih ljestvi koje služe za uspon do Boga. To su čitanje, meditacija, molitva i kontemplacija: čitamo Bibliju, promišljamo o određenom tekstu i molimo. Duhovna vježba završava u tišini, u kontemplativnom stavu. Guigov veliki doprinos u razotkrivanju ove dicipline predstavlja njegovo upućivanje na unutarnje veze između ovih pojedinih elemenata. Naime, ako se četiri faze ove duhovne vježbe razdvoje, gubi se stvarni cilj, a to je približavanje Bogu. Svaki se element izgrađuje na prethodnom te se tako malo po malo približavamo Bogu. Guigo kaže: „Čitanje je strastveno i pažljivo čitanje Biblije. Meditacija je revnosna aktivnost uma na otkrivanju skrivenih istina vlastitim razumom. Molitva znači posvetiti se Bogu kako bi uklonio zlo i postigao dobro. Kontemplacija znači podići svoj duh usmjeren prema Bogu i kušati radost vječnog blaženstva.“

Sljedeći tjedan predstavit ćemo treću duhovnu disciplinu ‒ post. Preporučamo da do tada započnete s vježbanjem duhovne discipline lectio divina te tako krenete na svoj put duhovnog preoblikovanja i postizanja bliskosti s Bogom.

Zanimaju nas vaši komentari, pišite nam o vašim iskustvima s vježbanjem duhovnih disciplina. Za dodatna pitanja ili pojašnjenja stojimo na raspolaganju putem e-pošte: cbi@bizg.hr. Ohrabrite se i krenite već danas! Bog je blizu, On čeka na Vas!

Literatura:

Guigo II. The Ladder of Monks and Twelve Meditations. Trans. Edmund Colledge, O.S.A. i James Walsh, S.J. Kalamazoo: Cistercian Publications, Inc., 1978, p. 68-69.

 

Prethodno učenje ⎮ Sljedeće učenje