Knjiga proroka Jone (2)
Vjera koja mijenja Božju nakanu
dr. sc. Danijel Berković
Nakon svog osobnog iskustva u utrobi ribe može li Jona drugačije promišljati i reagirati na svoje poslanje i Ninivu? Pogledajmo kako reagira kad „Riječ Jahvina dođe Joni drugi put“ (Jona 3,1-2). Sve kao da počinje iz početka; tako je i rečenica iz 3,1 gotovo istovjetna onoj iz 1,1 osim što umjesto završnog „sinu Amitajevu“ stoji „drugi put“. Može se učiniti da Jonin pokušaj bijega zapravo i nije imao smisla te da je bez željena učinka, jer mu je Jahve opet „za petama“. O tome svjedoči i redak 3,2 gdje se tekst iz 1,2 skoro istovjetno ponavlja i nosi istu poruku.
Naglasak ovaj puta nije toliko na zloći Ninivljana, vezano uz izjavu iz 1,2b „jer se zloća njihova popela do mene“, a važnijim postaje Jonin zadatak da učini onako kako mu je Jahve naložio: „propovijedaj u njemu što ću ti reći“, (3,2b). Poruka koju Jona treba donijeti sasvim je jasna s obzirom na Jahvin zahtjev. Poruka treba biti isporučena bez obzira na konačni rezultat. Jona još uvijek ne može sasvim sigurno znati hoće li se Bog smilovati Ninivi.
Okolnosti koje je Bog potaknuo te koje su dovele do Jonina boravka u utrobi ribe uzrokovale su promjenu u Joninu srcu. To je vidljivo i u njegovoj molitvi „A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda.“ (2,10). Stoga „Jona ustade i ode“ (3,3). Pritom se, za razliku od prikaza u prvom poglavlju, ne spominju nikakvi detalji o njegovom putovanju. Poruka i pouka koja iz ovoga slijedi: Jona je naučio lekciju o tome kako ne izbjegavati Gospodinov poziv. Promjena u Joninu srcu ipak je nepotpuna. On će ispuniti zavjet, no hoće li promijeniti svoj stav (vidi: Jona 4)?
U retku 3,4 čitamo o tome kako Jona „prođe gradom dan hoda, propovijedajući“. Kome i kako je propovijedao? Usputno sakupljenom puku na nekom javnom mjestu ili se (u skladu s njihovim protokolom) sastao s gradskim ocima da bi ih izvijestio o sudbini grada? Prvo je manje vjerojatno. Po svim navadama ondašnjeg vremena Jona je vjerojatno bio u službenom posjetu.
Zašto je propovijedao samo jedan dan? Želi li se ovime neizravno naznačiti Jonin minimalistički pristup u izricanju poruke ili je u pitanju nešto drugo? Ninivljani su možda Jonu preduhitrili u njegovim eventualnim daljnjim propovijedima brzo i pozitivno reagirajući na njegovu prvu „seriju“ propovijedi: „Ninivljani povjerovaše Bogu“ (3,5). Naime, uslijedila je hitra reakcija Ninivljana na poruku, baš kao što je bio slučaj i s mornarima (1,16).
Možemo ovo povezati i usporediti sa sljedećim biblijskim mjestima: „Ako se od svega srca svoga vraćate Jahvi (…) Tada će vas on izbaviti…“ (1 Sam 7,3) ili „Objavim li jednom kojem narodu ili kojem kraljevstvu da ću ga iskorijeniti, uništiti i razoriti (…) tada ću se ja pokajati za zlo koje mu bijah namijenio“ (Jer 18,7).
Što znači izjava „povjerovaše Bogu“? U što su to povjerovali temeljem Jonine poruke? O kakvoj je vjeri riječ? Hoće li se zbiti sve kako je rečeno ili će Bog eventualno biti milostiv. Moguće je uočiti da Ninivljani Jonina Boga nisu poznavali. Je li im Jona navijestio i milost Božju? Ili su možda jednostavno, prema religijskim shvaćanjima svoga vremena, nastojali umilostiviti Jonina Boga.
Ninivljani „oglasiše post“ (3,5b). Kada? Odmah nakon što „Glas doprije do kralja ninivskoga“ (3,6). Zajednički post šire zajednice možda i nije bilo učestalo događanje, ali se poduzimao u pojedinim izvanrednim situacijama, i to kad bi ga upriličile državne, kraljeve vlasti („po odredbi kralja“, 3,7). Izraelci su bili u sličnoj situaciji pred babilonsko izgnanstvo (usp. Jer 36,9-31). No tu je vidljiva sasvim drugačija reakcija judejskog kralja Jojakima (36,21-26). U retku 24 čitamo: „Ni kralj ni njegove sluge ne prestrašiše se niti razderaše haljina kad čuše te riječi“.
Ali se Ninivljani pitaju: „Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?.“ (3,9)
Nada, kažu, zadnja umire, ali ovdje nije riječ o nadi, nego o vjeri jer Ninivljani „povjerovaše Bogu“. Oni nisu sigurno znali, ali „Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini.“ (3,10)
„Bog vidje… I sažali se…“ (3,10). Bog vidi u srce: sasvim je izvjesno riječ o istinskom obraćenju, a ne tek o pukom slijeđenju religijske forme posta.
Vjera Ninivljana promijenila je Božju nakanu: umjesto propasti i razaranja Niniva je sačuvana!