Mala škola tumačenja Biblije

dr. sc. Ervin Budiselić

Jedan od načina kako kršćani čitaju Bibliju jest putem asocijacija. Čitajući Bibliju naiđemo na neki pojam ili sliku i onda to protumačimo u skladu s onime na što nas taj pojam ili slika asocira. Asocijacija naravno dolazi iz našeg vremena i konteksta, no ona ne mora biti uvijek točna.

Uzmimo na primjer pojam “iscijeliše” iz Izaije 53,5:

Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.

Na prvu se čini da pojam iscjeljenje govori o ozdravljenju od bolesti, pa će tako mnogi reći da je Isus na križu uzeo naše bolesti. No o čemu zapravo govori Izaija? Odgovor leži u strukturi teksta.

Naime, veliki dio Pisma napisan je u obliku poezije što je slučaj i s ovim dijelom Izaije. Hebrejska poezija ima određene značajke, a jedna od njih jest paralelizam. Pojednostavljeno, to znači da se ideje i teme između stihova mogu: ponavljati, nadopunjavati ili suprotstavljati. Pogledajmo iznova Izaiju 53,5 kroz naočale paralelizma:

(a1) Za naše grijehe probodoše njega,

(a2) za opačine naše njega satriješe.

Očito je da se ideje u ovoj kitici (5. stih) ponavljaju, jer ono što se kaže u jednom stihu, dodatno se ponavlja i izriče drugim riječima. Vidljivo je da se pojmovi grijeh i opačina odnose na isto, jednako kao što probodosti i satrijeti govore o obliku kazne. Sluga iz Izaije 53 bio je satrt tako što je bio proboden.

Drugi dio kitice također sadrži ponavljajući paralelizam budući da se kazna odnosi na ranu, a mir je povezan s iscjeljenjem. I sada nakon ovog “suhoparnog”, “razumskog” i tehničkog” pristupa tekstu, možemo bolje uvidjeti autorovu namjeru i ono što nam on želi reći:

(b1) Na njega pade kazna – radi našeg mira,

(b2) njegove nas rane iscijeliše.

Ono što je zajedničko svakom stihu jest spomen kazne koju Sluga mora podnijeti. Naime, on će biti proboden – satrt – kažnjen i ranjen. Svi ti pojmovi različite su slike istog i predstavljaju opis njegove smrti. Prva dva stiha (a1 i a2) pojašnjavaju nam razlog zašto će Sluga biti pogubljen, a druga dva stiha (b1 i b2) pojašnjavaju nam učinak koji će njegova smrt imati na grešnike: njegova kazna donijet će nam mir; njegova rana donijet će nam iscjeljenje. Na temelju svega razvidno je da se spomen rana i iscjeljenja u b2 direktno ne odnosi na bolesti, već govore o iscjeljenju od grijeha.

Zaključno

Kada čitamo hebrejsku poeziju, umjesto “igre asocijacija” trebamo obratiti pažnju na strukturu teksta, jer se u strukturi krije poruka. Čitajući Bibliju na ovaj način ostajemo vjerniji onome što je Bog rekao, a u biblijski tekst ne učitavamo nešto što se u njemu ne nalazi.

Ako kroz naočale strukture pogledamo primjerice 6. stih, nailazimo na drugačiju vrstu paralelizma:

Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.

U ovom slučaju sva tri stiha daju nam opis iste stvari: “lutati” znači ne hodati Božjim već “svojim putem”, a “lutanje” i “hodanje svojim putem” zapravo predstavlja “bezakonje”. Svatko od nas može imati neki svoj put, ali u Božjim očima to je lutanje. I dok tako hodamo, činimo bezakonje. Takvi ljudi su kao ovce koje nemaju pastira, što je moćna slika koju je svaki Židov onog vremena jako dobro razumio: ovca bez pastira zbog svog će lutanja vrlo brzo nastradati.