Nomen est omen

Sve je u imenu

dr. sc. Danijel Berković

Sve je u imenu. Ovo bi donekle bio slobodniji prijevod poznate latinske izreke nomen est omen, koja zapravo govori o određivanju životne sudbine ili poziva značenjem imena. Suvremenom terminologijom to se naziva onomastički determinizam. On podrazumijeva teoriju po kojoj ime osobe značajno određuje njezine životne uspjehe ili neuspjehe. Takvo poimanje ili određenje u svakodnevici modernog čovjeka sasvim je nepoznato iskustvo. U tom pogledu, jedino što nam je preostalo jesu tzv. aptronimi, pridodana/izmijenjena imena osoba s obzirom na njihovu narav ili ponašanje (takva su imena uglavnom pomalo podrugljive naravi, npr. Pametnjaković, Mudrijaš i sl.). Presudna važnost imena, njihov simbolizam ili čak magijska moć nepoznati su suvremenom čovjeku. O imenima djece, barem kako je to poznato u zapadnoj kulturi, odlučuje se uglavnom roditeljskim i obiteljskim konsenzusom – odabiru se po zvučnosti, ljepoti, s obzirom na razdoblje i prostor u kojem živimo, a koji određuju aktualnost pojedinih imena.

Ovakva suvremena praksa u procesu dodjeljivanja imena kao identifikacijskog čina ima tek estetske, pragmatične ili entuzijastičke značajke. Ona sasvim odudara od invokacijske (prizivne) snage imena svojstvene za vrijeme o kojem govori biblijski tekst. Tamo to poslovično nomen est omen (‘ime je znamen’) doista ima potpuno uozbiljeno značenje. Ime i njegovo značenje istovjetno je osobi i svim njenim karakternim osobinama. Ponešto pojednostavljeno može se reći da je ime jednako osoba (zanimljivo je da se u latinsko-hrvatskom rječniku za imenički oblik ‘nomen’ navodi značenje ‘kob’, ‘znamenje’, te ‘dobra želja’ ili ‘običaj’, a za glagolski oblik ‘ominor’ navodi se značenje ‘proricati’ ili ‘slutiti’).

Nositi i nastaniti ime

Židovska biblijska izvješća o imenima, osobito o promjeni imena osobe, zauzimaju izuzetno značajno mjesto. Uz to se veže i sama uporaba svetog imena Božjeg, kako je to izrečeno u trećoj Božjoj zapovijedi: „Ne uzimaj uzalud imena Gospodina Boga svojega.“ Zanimljiva je i indikativna jezično-gramatička opaska Chouraquija u odnosu na treću Božju zapovijed (Deset zapovijedi danas:101). On primjećuje i podsjeća da u izvornom hebrejskom tekstu stoji: nećeš uzalud „nositi ime“ (lo´ tissa et-šëm-yhwh) Gospoda Boga svojega. Naime, kako Chouraqui zapaža, „nositi ime implicira savez, brak s njim, slušanje njegovih odredaba, priklanjanje njegovoj volji, prianjanje uz njegovu prisutnost i trajnost“ (Chouraqui:101). Za blizinu i neposrednu Božju prisutnost židovska Tora upotrebljava izraz „nastaniti ime“ (šakkën š^emô šam) (Pnz 16,11; Jer 7,12) ili „(us)postaviti ime“ (sûm ´et-š^emô) (Pnz 12,5). Uostalom, i mesijansko se, i židovsko i kršćansko, iščekivanje temeljeno na proroštvu Izaije proroka izriče imenom ‘Emanuel’ (Bog-s-nama ili Bog-među-nama) (Iz 7,14; 8,8).

Na ponešto od ovoga naići ćemo i u kršćanskoj teologiji Novoga zavjeta, gdje promjena imena upućuje na promjenu poziva, naravi ili poslanja. Kršćanstvo i kršćanska teologija ovu tradiciju vezanu uz promjenu imena preuzima od židovstva odnosno iz starozavjetnog teksta. Tako u kršćanskom Novom zavjetu (farizej) Savao postaje (apostol) Pavao (Dj 13,9); (ribar) Šimun postaje (apostol) Petar (Mat 16,18).

U biblijskom tekstu Staroga zavjeta (heb. TNK) primjeri su ovakve promjene imena Jakov koji postaje Izrael (Post 32) te Abram koji postaje Abraham (Post 17).

Promjena imena

Dakle, još u starozavjetno vrijeme promjena je imena predstavljala i promjenu identiteta te poslanja osobe. Kasnije ovu praksu susrećemo u kršćanstvu povezano s označavanjem promjene koja se dogodila s nekom osobom. Promjena imena, osim ako je proizlazila iz pukih administrativnih pobuda, upućivala je i na promjenu identiteta osobe (promjenu njenog ponašanja i karakternih osobina), a u konačnici i na radikalnu svjetonazorsku promjenu. S ovime se povezuje snažno i soteriološko oslanjanje kršćanstva na ono što se podrazumijeva pod pojmom obraćenja i spasenja, a koje se odnosi na suštinsku promjenu osobe. O ovome snažno svjedoči apostol Pavao, Židov i kršćanin, rekavši: „ Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2Kor 5,17).

Ime Abraham

Židovski TaNaK (Stari zavjet) spominje dva oblika imena biblijskog patrijarha: Abram i Abraham. Ova promjena imena sasvim je u skladu s biblijskom tradicijom povezanom sa značajem koje ime nosi. Pored ovoga u Starom zavjetu sve znamenite osobe i njihova imena imaju i etiološku vrijednost. Etiologija (grč. aitia, uzrok, razlog) podrazumijeva svojevrsnu književnu formu u kojoj se prošli događaji (ili nazivlja) tumače u svjetlu novonastale situacije te se prepoznaju kao uzroci zatečenog stanja (npr. nakon snažnog teofanijskog iskustva (Božjeg ukazanja) Jakov mjesto koje se zvalo Luz proziva Betel (=kuća Božja); Post 28,19). Dakle, većina imena (osobnih ili zemljopisnih) u Starom zavjetu ujedno imaju i etiološku vrijednost jer se njihovom eventualnom promjenom zapravo ukazuje i na suštinsku promjenu samog nositelja imena.

O samom imenu i dvojakoj formi imena Abram/Abraham vodile su se mnoge rasprave, prvotno u odnosu na eventualnu proširenost takvog ili sličnog imena u semitskih naroda (u razdobljima prvog ili drugog tisućljeća prije Krista), a zatim i o samom značenju imena Abram/Abraham.

Ime Abram (Abraham) složenica je od imenice ab (otac) i glagola rum (uzvisiti, podići, uzveličati). Na temelju ovog, ime Abraham može se povezati s obećanjem da će mu sam Bog „ime uzveličati“ (Post 12,2). Iako se u tekstu iz Postanka upotrebljava glagol gdl, a ne rum, etiološki gledano, ovo Božje obećanje ipak se može povezati s imenom Abram. Imenski oblik Abraham povezuje se s tekstom u Post 17 gdje se govori o izričitoj Božjoj odluci, nakon uspostave Saveza, o promjeni njegova imena iz Abram u Abraham. Ovo novo ime trebalo bi značiti ‘otac mnogim narodima’: „i nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti; jer naroda mnogih ocem ja te postavljam“ (17,5).