Izaberite jezik BIBLIJSKI INSTITUT Zagreb

Samo jedna vjera

Samo jedna vjera - BIBLIJSKI INSTITUT Zagreb

Samo jedna vjera

dr. sc. Ervin Budiselić

Svima koji su se već bavili proučavanjem Poslanice Efežanima poznato je da ova poslanica govori o tome kako je Bog od dva naroda ili dva čovjeka (Židova i pogana) napravio jednog novog čovjeka (Ef 2,14-15). No možda je manje uočen značajan uvid koji je moguće dobiti kada se cjelokupna poslanica iščitava kroz tu prizmu. Posebice je ovdje bitan govor o baštini. Efežanima 3,2-11 kaže sljedeće:

2Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: 3objavom mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah. 4Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, 5koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: 6da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, 7kojega postadoh poslužiteljem darom milosti Božje koja mi je dana djelotvornošću snage njegove. 8Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova 9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, 10da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja 11zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu.

U drugom poglavlju, govoreći o duhovnom stanju pogana, Pavao jasno ističe kako su bili: a) udaljeni od izraelskoga građanstva, b) tuđi Savezima obećanja [množina], c) bez nade, d) i bez Boga u ovome svijetu. Naime, od od Postanka 12 biblijski tekst govori o Bogu koji se vezao uz izraelski narod te o povijesti Božjeg otkrivenja i djelovanja koja je vezana uz taj narod. Bog je taj narod poučio o sebi i oni su tu spoznaju trebali čuvati i živjeti te pronositi dalje drugim narodima.

Kada Pavao u trećem poglavlju iznova spominje baštinu i priključenje pogana toj baštini, on ustvari govori o “baštini” koja postoji i prije dolaska Krista na zemlju. Dakle, ona ne započinje s njime, no zbog Krista sada su u nju uključeni i pogani (2,11-3,7). Razumijevanje ovoga o čemu Pavao govori ima bitno značenje i danas 2000 godina poslije.

Kako mi danas možemo nasljedovati tu baštinu? Odgovor zahtijeva sagledavanje dvostrukog problema. S jedne je strane judaizam, vjera koja nastaje kao plod Božjeg otkrivenja Abrahamu i njegovom potomstvu. No Isus kroz svoje djelovanje često konfrontira tumačenja i prakse među Židovima koje odstupaju od Božje volje. Isto čine i starozavjetni proroci. Ovome možemo dodati činjenicu da se židovstvo danas značajno razlikuje od židovstva Isusova vremena. Primjerice, Židovi danas značajan dio svog bogoštovlja i prakse temelje i na usmenoj Tori.

S druge strane, kršćanstvo sebe uglovanom vidi kao nešto novo i odvojeno od judaizma, a odnos novoga prema onome što je staro nerijetko je podcjenjivački te se ono staro smatra zastarjelim. Shodno tome „nova snaga“, posebice ako sebe vidi kao bolju i napredniju verziju, sklona je iznova definirati pojmove i raznorazne postavke. Uz sve ovo treba uzeti u obzir da Isus nije bio kršćanin neke određene denominacije, katolik, pravoslavac, protestant ili evanđeoski kršćanin. Njegova baština, odnosno ono što je temelj njegovog djelovanja i poučavanja, bila je vezana uz izraelski narod – uz povijest objave i djelovanja kroz taj narod (Efežanima 2,12; Rimljanima 9,4-5).

Pavao kaže da su po Kristu pogani priključeni na tu baštinu. To je poganskim vjernicima u Efezu bilo samorazumljivo, jer oni iza sebe nisu imali 2000 godina povijesti kršćanske vjere.  Nisu imali crkvene oce, filozofiju i skolastiku, katolicizam ili pravoslavlje, reformaciju, Luthera, Calvina, anabaptiste, pokrete probuđenja, evanđeoski pokret, baptiste, pentekostalce, karizmatike, Bethel, Johna MacArthura, Joela Osteena, Amerikance, Kineze, Afrikance, Francuze…

Prema Svetom pismu, to je ta baština koja nam donosi spasenje, ali nam donosi i spoznaju o tome tko je Bog i kakav je On. To je baština koja bi trebala biti temelj za bogoštovlje, pouku i praksu, za misiju, evangelizaciju, učeništvo. Dakle, ona bi trebala biti temelj za sve, no ipak ona to često nije. Do ovog propusta dolazi zbog toga što se često Isusa promatra na način koji ne uzima u obzir njegov zemaljski identiteti tj. njegovu ljudsku dimenziju (kao židovskog mesiju i rabina) te ga se promatra kao onog tko je došao osnovati neku novu vjeru.

Ne razumijevaći ispravno ovo pitanje baštine, moguće je doći do uvjerenja koje podrazumijeva da Isus predstavlja most između dvije vjere, judaizma i kršćanstva. Ispravno razumijevanje baštine upućuje na to da postoji samo jedna vjera (Ef 4,5), vjera koja je povezana s izraelskim narodom, ali koje su pogani postali dio.

Dakle, Pavao u Efežanima ne govori ni o dvije odvojene ni o dvije povezane vjere, već govori o jednoj vjeri u koju su pogani uključeni. Naravno, to ne znači da se pogani trebaju požidoviti (Djela 15). No što bi to trebalo značiti danas? Evanđeoski kršćani skloni su neprestano nešto reformirati, s obzirom na to da su baštinili ideju o tome da se crkva stalno treba reformirati. No treba se upitati „do kada“ i „na čiju sliku“, odnosno tko treba biti ideal ili uzor.

Postoji baština koja je vezana uz Božje djelovanje tijekom povijesti, a po Kristu joj je i danas osiguran pristup. Crkva će ili otkriti tu baštinu ili će biti i ostati u stanju koje se opisuje u Efežanima 4,14 („…nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zablud”). Isus daje nalog (Mt 28) da budemo njegovi učenici te da druge činimo njegovim učenicima. Nažalost, povijest kršćanstva govori da je Crkva kako nekad tako i danas sklona vjernike činiti učenicima neke osobe, nekog službenika, denominacije, tradicije ili neke crkve. Tako se od šume kandidata i silnih vjetrova nauka koji su puhali kroz povijest i pušu i danas teško raspoznaje “original”.