Savez s Bogom

Danijel Časni, mag. theol.

Savez kao pojam dio je društvene zbilje, koji je, povijesno gledajući, obilježio mnoge odnose. On je poput ugovora ili bilateralnoga dogovora koji definira odnose dviju strana. Savez je ideja koja je zajednička židovskoj i kršćanskoj vjerskoj tradiciji. Uspostavljanjem Saveza, uspostavlja se odnos slobode u odlučnom hodu prema budućnosti.

Židovi su prvi nositelji Božjega obećanja uspostavom Saveza kao temeljne faze biblijske povijesti. U hebrejskoj Bibliji riječ Savez se pojavljuje 287 puta, a 47 puta u grčkom dijelu Biblije. Češće se odnosi na vertikalne nego na horizontalne odnose. Tako 279 puta označava ugovor između Boga i ljudi, dok 55 puta označava ugovore među ljudima. Ugovor može biti bezuvjetno-obećavajući, imajući u vidu odnos Bog-čovjek, ili uvjetovano- odgovoran u socijalnim relacijama između ljudi. Sklapanje saveza ostvaruje se dragovoljno, bez obzira da li je ugovor iniciran od dviju ili samo jedne strane. To je svečani čin kojeg prate riječi obećanja, propisanog obreda i ovjere zapisa. U židovskoj praksi bio je običaj u znak saveza presjeći žrtvovanu životinju uzdužno na dva dijela i proći posred njezina tijela izgovarajući: „Neka mi se dogodi kao ovoj životinji ako razvrgnem ovaj Savez “ (Jr 34,18-19; Post 15, 9-18). U znak saveza često se organizirao zajednički objed (Post 26,30) što ni danas nije izuzeće, dok je stisak ruke ostao uobičajena gesta uspješno postignutog dogovora. (Ez 17,18; 2 Kr 10,15). Kao kruna saveza, podiže se spomen obilježje kako bi kroz mnoge godine bilo svjedočanstvo budućim naraštajima (Post 31,48). Pomoću saveza ljudi uspostavljaju sporazume između dviju jednakopravnih skupina ili pojedinaca u cilju zajedničkog dobra. Takvi su mirovni savezi, bratski, prijateljski i bračni savezi.

U Bibliji je tema saveza protkana temeljnom zamisli o Božjem spasenju čovjeka, jer On s njime uspostavlja prisno zajedništvo. Tema Saveza je temeljna analogija o suodnosu Boga i njegova naroda. U takvome savezu Bog je osoban, pun dobrote i ljubavi. Savez se uspostavlja između dviju neravnopravnih strana gdje nadređena strana pruža ruku suradnje podređenoj strani. Na jednoj je strani Bog, a na drugoj pojedinac ili narod. U Starome zavjetu savez je osnova židovske vjerske prakse. U povijesnom hodu židovskog naroda, uspostavljanjem Saveza produbljivao se odnos židovskog naroda s Bogom Jahvom koji je tražio potpunu odanost. Sklapanjem Saveza Zakona ustanovljen je savez s patrijarsima i židovskim narodom na Sinaju (Izl 24,1-18) te sklapanje Saveza slobode knjigama proroka Jeremije (31,31-34 i 32, 37-41) i Ezekiela (34,25-31; 36,16-32; 37,23-28) ostvaren je zalog mira, spasenja i sinovstva Izraela u iščekivanju novoga Jeruzalema i raja. Savez koji je uspostavljen između Boga i naroda središnji je pojam koji je temeljan za cjelokupno Sveto pismo. Taj savez je izraz Božje ljubavi koji svoj narod daruje darom Zakona kako bi mogao živjeti kroz stoljeća. Riječ Savez prijevod je hebrejske riječi berith, koja ima značenje povezati ili ujediniti dvije strane u jednu cjelinu. Savez uključuje odnos temeljen na ugovoru ili dogovoru koji je zaključen prisegom.

Božjom inicijativom uspostavljen je berith s Adamom (Post 3,16-19), s patrijarhom Noom (Post 9,1-17), s Abrahamom (Post 15,7-20), s Mojsijem (Pnz 11), s kraljem Davidom (2 Sam 7,1-17) i svojim narodom Izraelom na Sinaju (Izl 20,1-17; Pnz 5,1-22), što je bio najvažniji starozavjetni savez koji je rezultirao zapisom Deset zapovijedi. Bog je u svojoj ljubavi izabrao Izraelce kao svoj narod odijelivši ih od okolnih poganskih naroda uz jasno postavljenu formulu: ako – onda. Time mu je osigurao blagostanje, život i mir, čime se naglašava Božji naum, a ne zasluga naroda. Kasnijim zastranjenjem Izraelaca i udaljavanjem od Boga pojaviti će se potreba ostvarenja Novoga Saveza, u kojemu se Božja zaručnica vraća svojem Zaručniku nakon preljubničkog puta i pravedne kazne. Novi savez će se dogoditi u eshatonu na kraju vremena, što će rezultirati uspostavom mira između ljudi i stvorenja (Hoš 2,20-24).

U Novome zavjetu, Savez je temeljen na Božjoj milosti i ljubavi koji rađa Zakonom slobode u Kristu. Krist svojim utjelovljenjem nije ukinuo Zakon, već ga je ispunio. Isus Krist je svojim djelom, žrtvom i uskrsnućem omogućio novu univerzalnu dimenziju spasenja. Božji narod više nije ekskluzivno uključivao samo pripadnike Izraelaca, već je inkluzivno uključio pripadnike vjerujućih iz svakoga naroda. Bog sklapa Novi savez po vjeri u Božjeg Sina, ne po snazi slova, već po sili života u Duhu. To je savez ljubavi, milosti i slobode u Isusu Kristu. Obećanje koja je Bog dao ocu nacije Abrahamu, sklopivši s njime Savez, ispunilo se u Osobi Isusa Krista, povezujući tako židovsku i kršćansku tradiciju.

Kršćanski identitet svoje ishodište nalazi u objedinjavanju Staroga i Novoga zavjeta. Stari zavjet temeljen je na Zakonu podložnosti Božjim zapovijedima, dok je Novi zavjet temeljen na Zakonu slobode u Kristu. U odnosu između Stvoritelja i stvorenja Savez je postao primjerom Božjeg prijateljstva, požrtvovnosti i ljubavi. U Novom zavjetu vršenje Zakona proizlazi djelovanjem Božjeg Duha. On djeluje iznutra prema van. Septuaginta (LXX) za prijevod starozavjetne riječi berith koristi grčku riječ diathíki – volja (διαθήκη ), a ne synthíki  ̶  ugovor (συνθήκη). To nije ugovor jednakih, nego temeljno i neizbježno jednosmjeran propis koji je kao Božja naredba upućena čovjeku. Vulgata upotrebljava dvije latinske riječi: testamentum – volja i foedus – ugovor u smislu oporuke. Kasniji prevoditelji koristili su različite nazive poput alijanse ili unije. Nije moguće jednom riječi prenijeti sav sadržaj hebrejske riječi berith . Ona je toliko duboka da uključuje više različitih riječi tvoreći jednu cjelinu poput riječi ugovor, sporazum, nagodba, zavjet, volja, savez, partnerstvo. U helenizmu je riječ diathíki označavala pravo raspolaganja svojom imovinom, odnosno oporuku. Ona se pojavljuje u novozavjetnim izvještajima o Posljednjoj večeri u Evanđeljima (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20) i Pavlovoj poslanici Korinćanima. (1 Kor 11,25). Krist svojom smrću postaje žrtvom Saveza kao besprijekorna pashalna žrtva, koja je svojom krvlju pomirila čovjeka i Boga. Sudjelovanjem u euharistiji vjernici postaju dionici novoga Saveza u Kristovoj krvi. U njoj dolazi do ispunjavanja svih prethodnih saveza – ne u snazi slova već u snazi Duha (2 Kor 3,6). Krist je povezao nebesko i zemaljsko te je novim Savezom omogućio pristup k Bogu. Grijeh koji je bio prepreka dijaloga između čovjeka i Boga izbrisan je Kristovom žrtvom. Novi Savez u Kristovoj krvi označava prekretnicu u povijesti spasenja. Taj novi savez rezultira ostvarenjem istinske slobode djece Božje sakupljene iz raznih krajeva svijeta.

Kršćani po krštenju uronjavaju u novu realnost vječnoga života postajući dionicima Božjeg kraljevstva. Ono već jest ali nije još. Kristova Crkva već sada postaje Njegovom nevjestom i dionikom nebeskog Kraljevstva, međutim iz eshatološke prizme ona će se u potpunosti ostvariti Kristovim drugim dolaskom, i uspostavom Novog Jeruzalema (Otkr 21,12-24 i Iz 62). Tada će zajedno kraljevati Njegov narod iz svakog roda i puka, uključujući židovski i kršćanski svijet. Iako je Crkva upoznala Mesiju, i dalje ga iščekuje da se pojavi uzvišen i proslavljen u svoj svojoj slavi. Krist je za kršćane prisutni Sinaj, Živa Riječ Tore i jamstvo nade u Boga, koji svojim djelovanjem kroz povijest posredstvom Duha Svetoga jasno vodi svoj Božji narod prema cilju u zajedništvu s Njime.