Kriza, ali i spasenje u Bibliji (1)

Kriza, ali i spasenje u Bibliji
dr. sc. Danijel Berković
ŠTO ZNAČI RIJEČ KRIZA?
Riječ kriza dobro nam je poznata i iz javnog diskursa i iz osobnog iskustva. Ona nije samo povijesno kontekstualno obilježena, ona je dio naše svakodnevne stvarnosti. Manje je poznato da ova riječ, barem na način kako je danas upotrebljavamo, pripada suvremenom društvenom i političkom diskursu. Primjerice, govoreći danas o održivom razvoju, mi zapravo identificiramo krizu civilizacije u njenoj kaotičnosti. Za naše potrebe neka nam bude dozvoljeno tek u vrlo skraćenom obliku naznačiti neke osnovne elemente razumijevanja pojma i riječi kriza.
Kriza je (iznenadni) događaj koji svojim sadržajem prijeti egzistenciji ili ugledu kako osobe tako i institucije ili društva, te stoga izaziva strah ili stres. Rječnik sinonima hrvatskog jezika (str.199) krizu definira sljedećim pojmovima: stagnacija, depresija, poremećaj, recesija, usporavanje, teško stanje, opasnost, teškoća, poteškoća, kritična/odlučujuća točka, klimaks, kulminacija. Riječ kriza ponajčešće se povezuje s riječju i osjećajem straha. Etimološki imenica ‘kriza’ dolazi od starogrčkog glagola kri,nw sa značenjem ‘suditi’ ili ‘osuditi’. U novozavjetnom biblijskom kontekstu (usp. Iv 3,16-17) rečeno je da Bog nije odlučio osuditi svijet (kri,nh| to.n ko,smon), nego ga spasiti (swqh/| o` ko,smoj). U starozavjetnom tekstu zanimljivi su neki prijevodi koji upotrebljavaju riječ kriza. Tako se eng. crisis od gk. kairo,j prevodi kao čas, pravi trenutak, zrelo vrijeme.
Kao što se greda uglavljena u zdanje ne remeti potresom, tako se ni srce utvrđeno zrelim promišljanjem ne plaši u času pogibelji.“ (evn kairw/| ouv deilia,sei) (Sir 22,16)
U suvremenom diskursu značenje riječi kriza sve se više proširuje i sve češće je nalazimo u raznim sintagmama suvremenog jezika. Govori se o krizi svega i svačega: krizna stanja (elementarne nepogode), kriza društva (moral i etika), ekonomska kriza
(egzistencija i blagostanje) ili krizna vremena.
KRIZA, ALI I SPAS
Kriza je svakako neodvojivi dio čovjekova života. Ona je točka prekretnice i mogućnosti. Rođenje i smrt krajnji su i po mnogočemu kritični trenuci čovjekova života. Svaka od ne tako ugodnih vijesti koju valja priopćiti ili imati na umu jest povezana s krizom. Nije ispravno pitanje ako (dođe do krize), što ćemo onda, nego kada ona zakuca na naša vrata, što ćemo tada.
Kao što je smrt dio života, tako je i kriza dio spasa. Sam pojam spasa bio bi sasvim irelevantan i suvišan bez pojave krize koja zapravo upire prema spasu. Ako se prepoznaje i priznaje, može li se kriza smatrati početkom spasa? Na osobit način biblijski tekst portretira biblijske velikane vjere koji u svojim životnim krizama zapravo ostaju sami, kao na primjer Danijel (Dan 10,8) ili Ilija (1 Kr 19,10) i dakako Job, kojeg i njegova obitelj zaobilazili usred njegove muke.
U kriznim trenucima i borbama šutnja je zapravo govor. U krizi svatko progovara na ovaj ili onaj način. Šutnja je govor, čak i krik (usp. Jer 15). Netko u krizi vapi, a netko drugi zamukne (usp. Jer 20,9). Osim umorom obuzetih Jahvinih proroka Jahve također u takvim kriznim trenucima šuti, sve dok se ne rasplamsa Njegov gnjev (Iz 42,14-17; 64,11). U vremenima krize neki se biblijski likovi povlače u sebe i tišinu (Ilija, 1 Kr 19), drugi se bore (Jakov, Post 32) ili protestiraju (Mojsije, Br 11). U kriznim vremenima poznatim iz starozavjetnoga konteksta proroci dobivaju poziv da progovore i da ne šute. Stoga Jahve poziva i pita: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ (Iz 6,8). Mnogi suvremeni teološki i biblijski komentatori pisali su i pišu o vremenima krize, pozivali su i pozivaju, osobito Crkvu, da podigne svoj proročki glas.
Može se činiti kako je povezivanje pojmova krize i spasa svojevrsni oksimoron, poput miješanja ulja i vode. Iz vrlo jednostavnoga razloga tome nije tako, jer potrebi za spasom neminovno prethodi kriza, bilo da je riječ o stanju (krize) i stagnaciji ili o prijelomnoj točki (usp. klimaks). Biblijski tekst pruža mnoštvo prikaza stanja krize koja se uvijek iznova pojavljuju među Izraelacima. Takvo svojevrsno trajno stanje krize u Starom zavjetu zapravo dovodi do tranzicijske prijelomnice Novog saveza.
U Novom zavjetu, kao uostalom i u Starom, kriza (od kri,sij) označava sud (Božji). Premda, Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu (i[na kri,nh| to.n ko,smon), nego da se svijet spasi (avllV i[na swqh/| o` ko,smoj) (Iv 3,17). No već je iz ovoga vidljivo da kriza (sud, kri,sij) ide ruku pod ruku sa spasom (sw,|zw, swthri,a). Sin Božji nije se pojavio da na svijet donese krizu (sud), nego spas. No čini se da spas ipak dolazi kroz krizne situacije. O tome svjedoči i život i nauk Isusa iz Nazareta, u čemu se nerijetko i očito neprestano predstavljaju i rađaju nove krizne situacije, ali i spas. U takvom kontekstu jasnija postaje Isusova rečenica:
Ne mislite da sam ja došao donijeti na zemlju mir. Nisam došao donijeti mir, nego mač. (Mt 10,34)
Slijedom ovoga Isus nastavlja:
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. (Mt 10,37).
Dakle, kriza je put spasa, ona je kritična i prijelomna točka u kojoj se važe između suda i osude s jedne strane te spasa i izbavljenja s druge.