Vodič za tumačenje: 1 Korinćanima 11, 17-34

Gospodnja večera kao preslika Kristove žrtve

Monika Bajić, mag. theol.

Ovaj tekst prvenstveno se usredotočuje na ono što se smatra ispravnim ponašanjem tijekom Gospodnje večere, a ne na podučavanje o njoj samoj. Očitim se čini da je korijen problema povezan s ponašanjem pri Gospodnjoj večeri (ali i u drugim prilikama; 1,10-15; 6,6-9,…) statusna (društvena) podjela u crkvi. Odlomak iz 1 Korinćanima 11 organiziran je na sljedeći način: reci 17-22 navode problem i izražavaju Pavlovu kritiku; reci 23-26 nude objašnjenje tradicije Gospodnje večere te navode njene implikacije za zajednicu vjernika; reci 27-34 sadrže smjernice koje pomažu u sprečavanju daljnjih problema tijekom Gospodnje večere.

Pavao snažno osuđuje (r. 17) ponašanje Korinćana jer je ono povezano sa starim načinom života (tj. grčko-rimskim životnim stilom) i protivi se Kristovom učenju te time sramoti Isusovu žrtvu i vjernike nižeg staleža. U grčko-rimskom svijetu nije se iskazivala milost prema siromašnima, niti im se na bilo koji način pomagalo. Budući da je Crkva trebala svojim ponašanjem slijediti Kristov primjer, a ne povoditi se za svjetovnim, odražavanje takvog svjetonazora u ponašanju korintske crkve čini ovaj problem još dubljim. Pavao ih je morao podsjetiti da je Gospodnja večera svjesno oponašanje Isusove posljednje večere. Slaviti Gospodnju večeru značilo je oživjeti uspomenu na Isusovu žrtvu, ali i istodobno oponašati Krista u davanju drugima, i to u davanju na svim razinama. Čini se da je problem bio u tome što su neki vjernici donijeli više hrane i pića, no nisu to podijelili sa svojom braćom/sestrama koji su imali malo ili ništa (r. 21). U nekim komentarima tumači se da su siromašniji članovi crkve došli kasnije te da su bogatiji članovi već jeli i bili pijani. No izraz ἐν τῷ ϕαγεῖν (pri blagovanju) koji je ovdje upotrebljen ne upućuje na privatnu večeru koju su neki pojeli ranije, već na nešto što se događa u prisutnosti svih, usred večere. Takvo se neprimjereno ponašanje događa usred zajedničkog blagovanja, a ne prije. Tu nije riječ o privatnoj gozbi u nečijoj kući s prijateljima. Ono što Pavla doista smeta u svemu tome jest stav isključivanja siromašnih (nižeg staleža), što je jednako nepoštivanju Kristova tijela tijekom Gospodnje večere. Srž problema je u nerazabiranju Kristova tijela, koje rezultira osudom i običnom gozbom bez ikakva duhovnog značenja. Pavla zapravo zanima samo sljedeće: naviještaju li njihova djela Gospodinovu smrt ili pak odražavaju tek njihovu sebičnost.

U mediteranskom svijetu toga doba večernji obrok bio je glavni događaj dana. Zajednički obroci bili su uobičajeni i u Korintu te se čini da je Gospodnja večera crkve u Korintu nalikovala tim svjetovnim večernjim gozbama puno više nego što je to trebalo biti. Primjerice, raspored se sjedenja određivao uzimajući u obzir socijalni status pojedinaca. Tako je unutarnji dio (triklinij) najvjerojatnije bio namijenjen bogatijim članovima crkve, a vanjsko dvorište (atrij) onima marginaliziranima. Ovakvo ponašanje samo je ojačalo podjelu unutar crkvene zajednice. Iz svega proizlazi da je podjela ustvari vladala između onih koji svojom samopožrtvovanošću utjelovljuju Kristov križ i onih koji Krista ponovno ubijaju svojom samoživom i sebičnom gozbom.

Pavao u nastavku objašnjava da će njihovo sebično i arogantno ponašanje rezultirati osuđivanjem te ukazuje na one među njima koji već doživljavaju osudu (reci 27-30) umjesto blagoslova. Preispitivanje samoga sebe nužno je kako bi se izbjegla konačna osuda. Naime, oni koji se za Gospodnjom večerom udruže s duhom svijeta koji je ubio Krista bit će i osuđeni zajedno s tim svijetom.

Pavao zaključuje odlomak upućujući članove zajednice da „pričekaju jedni na druge“ te da međusobno dijele hranu. Dijeljenjem svojih dobara ublažit će se postojeća sramota onih koji nemaju i time iskazati bît Isusove žrtve.

Jedan od problema u korintskoj crkvi očito je bila prožetost grčko-rimskim društvenim vrijednostima koje su bile u suprotnosti s Božjim vrijednostima čiju srž predstavlja križ. Ne čudi stoga što su prosperitetniji pojedinci iz crkvene zajednice bili naviknuti na neravnotežu između dobrostojećih i siromašnih, te je vjerojatno shodno tome neke smetalo dijeliti zajednički stol sa siromašnima odnosno onima iz nižeg staleža. Svojim završnim riječima Pavao poziva upravo na suprotno upućujući na Božje vrijednosti utemeljene na križu, požrtvovnosti i velikodušnosti – vrijednosti koje ne poznaju društvene, statusne ili imovinske podjele.

Literatura:

Bell, Albert. Exploring the New Testament world: An Illustrated Guide to the World of Jesus and the First Christians. Nashville: Thomas Nelson, 1998.

Garland, David E. 1 Corinthians: Baker Exegetical Commentary on New Testament. Michigan: Baker Academic, 2003.

Malcolm, Matthew R. The World of 1 Corinthians: An Exegetical Source Book of Literary and Visual Backgrounds. Eugene, Oregon: Cascade Books, 2013.