Tumačenje knjige Otkrivenja

Tumačenje knjige Otrkivenja u povijesti Crkve

dr. sc. Ervin Budiselić

Uvod

Prije samog pregleda tumačenja Otkrivenja u povijesti Crkve, potrebno je definirati nekoliko pojmova.

1. Kršćani različito pristupaju pitanju o tome kada nastupa milenij ili tisućgodišnje kraljevstvo o kojem se govori u Otkrivenju 20. Oni koji smatraju da Isusov dolazak prethodi uspostavljanju milenija nazivaju se premilenijalisti. Postoji klasični i dispenzacijski premilenijalizam. Klasični u sebi ne sadrži ideju „uznesenja“ tj. uznesenje je istovjetno Kristovom drugom dolasku, a dispenzacionalisti govore o tajnom Kristovom dolasku (uznesenju) i Kristovom vidljivom povratku. Oni koji smatraju da se milenij odnosi na razdoblje između dva Kristova dolaska, nazivaju se amilenijalisti. Ovdje „a“ ne znači da oni ne vjeruju u milenij, već da se upravo nalazimo u njemu, te da se Krist vraća na kraju milenija. Oni koji smatraju da će Crkva biti toliko uspješna u evangelizaciji da će većina ljudi na svijetu postati vjernicima te da će društva i narodi biti pod kršćanskim utjecajem nazivaju se postmilenijalisti. Taj naziv jednostavno znači da je Crkva ta koja će svojim djelovanjem ostvariti milenij, a Krist će potom doći na kraju tog zlatnog razdoblja.
2. Među kršćanima postoje različita gledišta po pitanju vremenskog razdoblja na koje se odnosi knjiga Otkrivenja. Gledište prema kojem su se događaji opisani u Otkrivenju u cijelosti ili djelomično već ispunili naziva se preterizam. Gledište koje smatra da knjiga proročki opisuje događaje između dva Kristova dolaska, naziva se povijesno ili historicističko gledište. Gledište koje smatra da se većina knjige Otkrivenja odnosi na razdoblje Velike nevolje naziva se futurističko gledište. Načelno, futuristi smatraju da se Otkrivenje 1 odnosi na prošlost; Otkrivenje 2-3 pisano je tamošnjim crkvama i opisuje ono što se dogodilo u njihovom vremenu, a sve ostalo pripada budućnosti.
3. „Uznesenje“ je pojam koji opisuje Kristov tajni dolazak kada će Isus uzeti svoju Crkvu na nebo.
4. Kristov drugi dolazak opisuje vidljiv Kristov povratak na zemlju.

Iz ovog kratkog uvoda vidljivo je da kršćani mogu imati različita gledišta po pitanju toga kada nastupa milenij te koji dio Otkrivenja opisuje koje vremensko razdoblje

Otrkivenje u povijesti Crkve

2. stoljeće

U 2. stoljeću prevladavao je klasični premilenijalizam. Naime, tadašnja je Crkva bila jedan naraštaj udaljena od izvornih apostola i nalazila se u istom Rimskom Carstvu u kojem se rodio i djelovao Isus kao i Dvanaestorica apostola. Nadalje, Crkva se u 2. stoljeću još uvijek nalazi na margini društva te brojčano vjernici čine manjinu unutar Rimskoga Carstva, a od ukupnog broja vjernika samo je manji dio bio nekog višeg staleža. Budući da se ovi vjernici nalaze u poziciji „slabije strane“, to kod njih stvara želju za dramatičnom Božjom intervencijom s neba te postoji sklonost da se Otkrivenje promatra u svjetlu onoga što se događa oko njih – trenutne krize koju Crkva proživljava. U skladu s time, može se reći kako u Crkvi prevladava židovski utjecaj na tumačenje Otkrivenja koji se očituje u sljedećim postavkama:

• Isus dolazi uskoro
• kada Isus dođe, uspostavit će politički milenij na zemlji (tisućgodišnje kraljevstvo)
• knjiga Otkrivenja opisuje likove i događaje njihova vremena.

Iako se ne može reći da su u ovom razdoblju svi o svemu imali isto mišljenje, općenito govoreći smatralo se da je Antikrist blizu, da Rimsko Carstvo predstavlja „Babilon“ iz Otkrivenja, da po Isusovu dolasku nastupa uskrsnuće pravednih i milenij, da će Krist na zemlji vladati preko Crkve, te da na koncu milenija nastupa vječni sud. Oko toga tko će biti Antikrist nije bilo konsenzusa. Primjerice, za Tertulijana Antikrist će biti kvazikršćanin, a za Ireneja Antikrist će biti Židov iz plemena Dan (Otk 7).

3. stoljeće

Euzebije (povjesničar Crkve koji je živio između 260. i 340. god. n. e.) otkriva da je prevladavajuće gledište u 2. stoljeću i dalje bila židovska nada u milenij koja nastupa uskoro. Međutim, ta ideja kopni početkom 3. stoljeća, a do vremena Augustina nestaje iz obzora. Tako je u 3. stoljeću Klement Aleksandrijski smatrao da je Otkrivenje napisano za vrijeme cara Nerona te da se ono što Isus govori na Maslinskoj gori i ono što piše u Otkrivenju dogodilo u onom naraštaju – 70 god. n. e. Klementovo gledište dobar je pokazatelj promjene koja nastupa u vrijeme kada kršćanski pokret raste i postaje značajniji te prodire u sve slojeve društva. Naime, onaj tko je dio nečega puno teže može biti nastrojen protiv onoga čemu pripada. Upravo taj porast utjecaja kršćanstva na svijet kojim je okruženo kod vjernika budi veći osjećaj nade za budućnost i toga da se sve kreće u boljem smjeru. Samim time povećava se sklonost tumačenju prema kojem Otkrivenje govori o događajima iz prošlosti (1 st.), a ne o sadašnjim ili budućim događajima (dakle, preterizam, a ne futurizam). Što su više kršćani optimistični, tim manje među njima prevladava zanimanje za očekivanjem skorašnjeg dramatičnog izbavljenja, a veće je zanimanje za ono što sve kršćani mogu postići i ostvariti za Boga u postojećoj kulturi. To rezultira sve većoj sklonosti odbacivanja židovske ideje budućeg milenija.

4. stoljeće

4. stoljeće je bitno zbog Augustina. Augustin je smatrao kako se većina Otkrivenja dogodila u prošlosti u 1. st. Tako se Otkrivenje usklađuje s govorom na Maslinskoj gori (Mt 24) gdje Isus govori o onome što će se ispuniti u „tom naraštaju“. Dok je do tada prevladavalo mišljenje o mileniju kao o budućem vremenu, Augustin smatra kako Otkrivenje 20 (gdje se spominje taj milenij) opisuje razdoblje Crkve – Krist je, naime, svezao Sotonu i sada Sotona ne može zavoditi one koji će biti Božje vlasništvo. Iako je Augustin dopuštao stav da se „tisuću godina“ može doslovno tumačiti, ipak se priklonio tumačenju prema kojem taj broj označava nešto veliko. Samim time „tisuću godina“ kod Augustina postaje jedno neodređeno razdoblje između prvog i drugog Kristova dolaska. Dakle, više se ne iščekuje milenij, već se Crkva nalazi u njemu (amilenijalizam). Ovakav pogled prevladavao je u Crkvi narednih tisuću godina.

Srednji vijek

Razbolje srednjeg vijeka za Crkvu je bilo „gorko-slatko“ razdoblje. S jedne strane misionarstvo je bilo obnovljeno i učinkovito; barbari su bili obraćeni što evanđeljem, što silom („il’ se pokrsti ili mač“), među kršćanima prevladava sveopći optimizam za crkveni rast i dugu budućnost Crkve te se grade veličanstvene građevine s nakanom da traju „tisuću godina“. No, s druge strane, kako Crkvi raste politička moć, tako ona postaje korumpiranija što dovodi do novoga gledišta na knjigu Otkrivenja prema kojem je sam papa Antikrist.

U srednjem vijeku Crkva ima sve manje moralni, a sve više politički autoritet. To je razdoblje u kojem nastaje Papinska Država. Papa postaje kralj koji ima svoju vojsku i vodi ratove, a neke pape smatrali su sebe ne samo kraljevima već „kraljevima kraljeva“. To je također razdoblje križarskih ratova gdje ti ratovi postaju izvorom prihoda i utječu na nastanak renesanse. To je također razdoblje u kojem se papinstvo na kojih sedamdesetak godina premješta iz Rima u Avignon (tzv. babilonsko zatočeništvo). No, nakon povratka papinstva u Rim, istodobno se u Avignonu druga osoba proglašava papom te to predstavlja razdoblje u kojem istovremeno postoje dvojica pape koji se međusobno isključuju i nazivaju Antikristom. Početkom 1400-ih dolazi i treći papa. Sve to rađa novo gledište (tzv. historicističko gledište) prema kojem se čini da Otkrivenje opisuje ono što se događa u Crkvi.

Autorom tog gledišta može se smatrati Joakim iz Fiore (1135. – 1202.). On drži da je ljudska povijest podijeljena u tri poglavlja: razdoblje Oca, razdoblje Sina i razdoblje Duha. „Razdoblje Oca“ proteže se od stvaranja do Isusa. „Razdoblje Isusa“ proteže se od Isusa samog do razdoblja u kojem Joakim živi, a „razdoblje Duha“ trebalo je nastupiti uskoro – 1260 god. Joakim je imao i razgovore s engleskim kraljem Rikardom Lavljeg Srca jer je mislio da će možda on biti katalizator tog novog razdoblja te da bi možda 3. križarski pohod mogao biti okidač koji bi doveo do nastupanja „razdoblja Duha“.

Joakim je bio prvi koje je smatrao da se brojka od 1260 dana (Otk 12) treba smatrati brojem godina. Tako je nastala tzv. teorija „dan-godina“. U skladu s time Otkrivenje izvorno opisuje poganski Rim, ali također opisuje i ovo nesretno stanje sadašnje Crkve. Otkrivenje opisuje događaje koji započinju s apostolima i koji se nastavljaju do danas, a to znači da 1260 dana iz Otkrivenja predskazuju događaje iz Zapadne povijesti. Joakimovo tumačenje posebno su preuzeli franjevci ili su barem bili zahvaćeni njime, jer su, odudarajući od ostalih redovnika, i sami kao red bili u napetim odnosima s crkvenim vlastima.

Nikola iz Lire (1270. – 1349.) još je jedna osoba koja zaslužuje pažnju s obzirom na ovu temu. On je bio rodom Židov koji se obratio na katolicizam. Postao je franjevac i imao je doktorat. Bio je pod velikim utjecajem Joakima i napisao je komentar cijele Biblije koji je ujedno bio prvi biblijski komentar koji je tiskan. Iako je bio poznat i cijenjen bibličar te je ustrajavao na ideji da Pismo ima namjeravano značenje i da se na taj način treba tumačiti (kontra metode tumačenja Pisma tzv. Quadriga), kad je došao do Otkrivenja, nije se držao tog stava. Smatrao je da Otkrivenje proročki najavljuje događaje u budućnosti: samim time Otkrivenje započinje s apostolima nadalje, a sedam pečata, primjerice, opisuju razdoblje cara Domicijana (Otk 6). U Otkrivenju je također vidio najavu za pojavu arijanizma, širenje islama, vladavinu Karla Velikog, križarske ratove itd. Njegovo tumačenje bilo je naširoko prihvaćeno jer je bio poznati biblijski stručnjak, a neki od onih koji su tijekom povijesti prihvatili to tzv. historicističko viđenje Otkrivenja su Wycliff, Luther, Isaac Newton, John Knox, Thomas Cranmer, Roger Williams (Rhode Island), dokument Westminsterska konfesija vjere (1647.) itd.

Ovo pokazuje da u vremenu pojave reformacije već postoji plodno tlo za ideju da je papa Antikrist (primjerice, Peter Waldo (1140. – 1218.) vjerojatno je prvi javno rekao da je papa Antikrist, a G. Savonarola (1452. – 1489.) izjavio je da je Crkva „bludnica“ i bio je vrlo blizu tome da za papu kaže da je Antikrist). Samim time, reformatori su u velikoj mjeri imali tzv. historicističko gledište na Otkrivenje koje im je služilo u polemici s Katoličkom Crkvom. Smatrali su kako Biblija pojmove poput „Zvijer“, „Čovjek grijeha“ ili „Antikrist“ povezuje s papom, a uspon i pad Antikrista povezivali su s usponom i padom papinstva. Kao što je već prethodno spomenuto, Otkrivenje se, shodno tome, tumači na način kao da primarno govori o događajima u Zapadnom kršćanstvu. 

Sam Luther nije puno držao do Otkrivenja i nije bio siguran u kanoničnost te knjige. Smetala ga je činjenica da u Otkrivenju ima previše vizija te ga je smetala sklonost autora davanju ekstravagantnih izjava tipa „Ako išta makneš iz ovoga, Bog će tebi oduzeti pravo na stablo života“. No što se tiče pape, njega je mogao naći u Otkrivenju. John Calvin je, za razliku od Luthera, smatrao da se slike Otkrivenja odnose na 1. st. jer je ono bilo napisano za tadašnje kršćane i opisuje ono kroz što oni prolaze. No smatrao je da Otkrivenje, nakon što se ispravno protumači, sadrži načela za svako vrijeme. Calvin je također smatrao da je papa Antikrist, no ne na temelju Otkrivenja, već na temelju 2 Solunjanima.

Puritanizam – 18. stoljeće

S puritancima i 18. st. nastupa nova era u tumačenju Otkrivenja. Jonathan Edwards (1703. – 1758.) smatrao je da je papa Antikrist, a Katolička Crkva bludnica, no također je smatrao kako istinska Crkva ima konačnu pobjedu i time u to vrijeme dolazi do razvoja eshatološkoga gledišta koje se naziva postmilenijalizam. Puritanizam je imao optimističan pogled na budućnost Crkve i smatrao je da će doći vrijeme velikog uspjeha za Crkvu i za evanđelje u svijetu = tzv. zlatno doba Crkve i evanđelja. To je nešto što nas čeka u budućnosti, prema tome idemo, no nismo tamo još stigli. Puritanci su smatrali da put do tog zlatnog doba podrazumijeva upotrebljavanje „sredstava“ (means) = to su nastojanja običnih ljudi koji rade služeći se svojim darovima koji su im na raspolaganju i na taj način služe Bogu. Zlatno doba ne dolazi nekom vanjskom kataklizmom, već će biti normalan produkt kršćana koji se trude i koriste se sredstvima koja su im na raspolaganju (molitva, misija, trening, itd.).

Edwards je smatrao da Crkvi predstoji jedno duže razdoblje dominacije evanđelja kada će kršćanstvo napredovati tako da će svaka nacija prihvatiti kršćanstvo – to ne znači nužno da će svaka osoba u tim narodim biti obraćena. Crkva se sada nalazi u vremenu kušnje, a prije te zlatne ere, doći će do velikog sukoba o kojem se govori u Otkrivenju 16 (Armagedon). U toj bitci Isus i Crkva će savladati neprijatelje u cijelome svijetu (putem Riječi i djelovanja Duha), a sedma truba i sedma čaša označavaju uništenje sotonskog vidljivog kraljevstva na zemlji koje se sastoji od raznih hereza, nevjere, praznovjerja, islama itd. Uništenje sotonskog kraljevstva također će značiti i da će se Židovi obratiti u velikom broju. Tada, dakle, nastupa milenij na kraju kojeg dolazi do velikog otpada i Sotona biva pušten (Otkrivenje 20). Na kraju milenija dolazi Krist koji će uspostaviti svoju konačnu vlast i ukloniti svako zlo

19. stoljeće

Dok je pozitivistički učinak puritanizma imao veliki učinak na Crkvu koji se očitovao u stvaranju „kršćanske Amerike“ i modernih misionarskih pothvata, jednako tako može se reći da je imao i utjecaj na sekularnu arenu te dolazi do razvoja sekularnog optimizma. U kontekstu porasta optimizma među ljudima koji nisu vjernici, neki kršćani postali su skeptični u pogledu optimizma općenito. Naime, ako „svijet“ (ljudi koji ne poznaju Boga) smatra da je istina optimistična, to znači da prava kršćanska istina mora biti pesimistična. Tako 19. stoljeće karakterizira pomak od eshatološkog optimizma k pesimizmu. Kršćanstvo u Americi koje je nekada imalo vodeću ulogu sve više biva bačeno na margine i polako gubi utjecaj. Rastući utjecaj modernizma, znanosti, liberalizma, marksističkog dijalektičkog materijalizma, Darwinove dijalektičke biologije, i općenito vjere u ljudski napredak mimo biblijskih istina, dovodi do toga da sve veći broj kršćana na razvoj svjetske povijesti gleda pesimistično i ponovo se u modu vraća premilenijalizam. Dakle, suprotno od puritanističke ideje da milenij ili zlatno doba kršćanstva nastupa žarkim i ustrajnim djelovanjem Crkve, a tek na kraju tog razdoblja dolazi Krist, klatno povijesti još jednom se vraća na postavke rane Crkve prvih stoljeća koja je smatrala da Krist svojim dolaskom donosi promjenu, uspostavlja milenij i pobjeđuje zlo.

Na temelju takvog premilenijalizma koji se spaja s historicističkim gledištem na Otkrivenje nastaju pokreti kao što su Jehovini svjedoci, mormoni, adventisti, no za razliku od rane Crkve, ovi pokreti imaju i neka neortodoksna učenja. Eshatologiju Jehovinih svjedoka može se promatrati kroz prizmu preteče i osnivača tog pokreta Charlesa Tazea Russella (1852. – 1916.). On je smatrao kako se Isus uskoro vraća te se pridružio adventistima i do 1874. s njima proučavao Bibliju. Na temelju raznoraznih proračuna smatrao je da se Isus neprimjetno vratio na zemlju 1874. god. i da je tražio vjerne ljude preko kojih je upućivao svoje poruke i upozorenja na ono što dolazi. Vidljiv Kristov povratak dogodit će se 1914. god. Nakon Russellove smrti jedan drugi voditelj tog pokreta tumači da se Isus neprimjetno vratio 1874., a njegova aktivna vladavina započela je 1914. Tada je započeo sud, a Isus je izabrao nikog drugog nego Watchtower organizaciju kao svoj službeni kanal. Taj pokret svoje današnje ime Jehovini svjedoci dobiva 1931. god., a naziv mu je dao Joseph Franz.

Joseph Smith (1805. – 1844.) osnivač mormona bio je optimistični premilenijalist. Smatrao je da će ljudska povijest ići nabolje prije uspostave milenija. Smatrao je da će se priprema za Isusov dolazak dogoditi kroz društvenu promjenu koja će dovesti do stvaranja nove političke strukture / realnosti – kao preteča buduće Isusove vlasti. Prvu viziju dobio je 1820. god. u kojoj mu je otkriveno da treba izbjegavati sve crkve jer sve su se okrenule od Evanđelja. U drugoj viziji 1823. god. pohodio ga je anđeo Moroni i u toj viziji dobio je naziv lokacije zlatnih tablica i dva kamena (Urim i Tumim) koja će mu pomoći pročitati poruku s ploča. Smith je nastavio iduće četiri godine posjećivati tu lokaciju, a nakon što je završen prijevod još dvije osobe uz Smitha posvjedočile su postojanju tih tablica da bi onda te tablice bile uzete na nebo. Prijevod tih tablica poznat je kao Knjiga Mormona (1830.).

Smith je sebe smatrao prorokom i pretečom Isusova drugog dolaska – nešto poput Ivana Krstitelja koji priprema put za Krista. Smatrao je da će mu Bog dati posebna otkrivenja i vizije koja će mu otkriti što je sve potrebno napraviti da se Isus ponovo vrati. Smatrao je da će „Novi Jeruzalem“ biti u državi Missouri i od tuda će Isus započeti svoju tisućgodišnju vladavinu. Tu je nastao i prvi hram mormona te je prema zapisima na dan posvećenja tog hrama oblak slave ispunio hram. Baš kao i u Starome zavjetu svećenici zbog težine slave Božje nisu mogli ući u hram. Natjecao se na američkim predsjedničkim izborima 1844. S obzirom da nije uspio postati predsjednik SAD-a, oformio je Savjet koji ga je okrunio kao „kralja zemlje“. Ubijen je kratko nakon toga te iste godine

Ellen G. White (1827. – 1915.) bitna je za razumijevanje adventističkog pokreta. Može se reći kako je na eshatologiju Ellen G. White utjecalo sljedeće:

1. William Miller koji je izmislio pojam „adventist“ i koji je smatrao da situacija u društvu pokazuje „znakove“ kraja vremena. Preuzevši historicistički pogled na Otkrivenje, Miller je zastupao premilenijalizam.
2. Miller je prema teoriji „dan-godina“ uzeo razdoblje od 2300 dana iz Daniela i počevši od edikta perzijskog kralja o obnovi Jeruzalema 457. god. pr. n. e. izračunao je da se Isus vraća 1843. god. S obzirom da Isus nije došao do tada, koristeći ovog puta židovski kalendar, izračunao je novi datum Isusova povratka: 18. 4. 1844. Isus nije došao ni tada pa je Samuel S. Snow izračunao da Isus dolazi 22. 10. 1844. Kako se ništa od toga nije ispunilo, tako je među onima koji su računali datume Isusova dolaska nastupilo tzv. Veliko razočarenje (The Great Disappointment). Ovo je bitno napomenuti jer su neki odbacili Millerove teorije, a neki su ponudili nova tumačenja. Među njima je bila i Ellen G. White koja je prihvatila ideju Hirama Edsona koji je ponudio tumačenje zvano „teorija svetišta“ (tzv. sanctuary theory). Prema njemu 22. 10. 1844. Isus je napokon ušao u Svetinju nad Svetinjama sa svojom krvi što bi značilo da je Isus od svoje smrti čekao gotovo 1800 godina da uđe u Svetinju nad Svetinjama u nebu.
3. Joseph Bates koji je napisao jedan pamflet povezujući u njemu štovanje nedjeljom sa znakom Zvijeri. Upravo se zato adventisti sastaju subotom jer smatraju da će svi oni koji imaju bogoslužja nedjeljom primiti žig Zvijeri.

Adventizam je tako određen sljedećim: historicističkim premilenijalizmom, idejom da je Isus tek polovicom 19. st. ušao u Svetinju nad Svetinjama, te stavom da su samo oni koji štuju Boga subotom u biti spašeni.

Još jedan pokret ili teološko gledište koje nastaje u doba Drugog velikog probuđenja jest dispenzacionalizam, a njegovim osnivačem se može smatrati John Nelson Darby. On je važan jer ovo učenje ima veliki utjecaj na eshatologiju evanđeoskih crkava u Americi, a posljedično tome i u Hrvatskoj. Darby je bio pod utjecajem Drugog velikog probuđenja, ali je bio razočaran organiziranom crkvom. Bio je protiv ideje plaćenih crkvenih službenika i smatrao je da Duh može govoriti preko svakoga, ne samo onih koji su plaćeni i obrazovani. Odlučio je s još nekima započeti jedan novi pokret koji je nazvan Plymouth Brethren (Plimutska braća). Na jednoj konferenciji čuo je za iskustvo žene koja je imala viziju tajnog Kristova dolaska – tzv. uznesenja, i na tragu toga je dalje razvijao svoju eshatologiju. Značajke dispenzacijske eshatologije su sljedeće:

1. Povijest Božjeg djelovanja dijeli se na sedam dispenzacija tj. načina kako se Bog ophodi prema čovjeku:
   • Dispenzacija nevinosti (Post 1-3)
   • Dispenzacija savjesti (Post 3-8)
   • Dispenzacija civilne uprave ili ljudske vladavine (Post 9-11)
   • Dispenzacija Patrijarha tj. Obećanja (Post 12- Izl 19)
   • Dispenzacija Zakona (Izl 20 do Crkve)
   • Dispenzacija Milosti (koja traje do uznesenja) koja je značajka sadašnjeg crkvenog razdoblja. Ono je počelo kada je Izrael odbacio Isusa kao kralja. Crkveno razdoblje je razdoblje milosti i zato svaki spomen Zakona i poslušnosti nije toliko važan za Crkvu – suvremena debata oko Lordship salvation jest jedna od značajki.
   • Dispenzacija Milenijskog kraljevstva (Otk 20,1-4)
2. Većina knjige Otkrivenja opisuje ono što se događa za vrijeme Velike nevolje (tzv. futuristički pogled na Otkrivenje).
3. Dispenzacionalizm pravi razliku između Izraela i Crkve – smatra se kako se starozavjetna obećanja dana Izraelu o zemaljskim blagoslovima nisu prenijela na Crkvu, već će se ispuniti u mileniju (Otk 20). Samim time, dispenzacionalizam spada u premilenijalizam.
4. Što se tiče Isusova dolaska, dispenzacionalosti u načelu razdvajaju „uznesenje“ (the rapture) od „Kristova drugog dolaska“. Shodno tome, vjeruje se da Isus prvo dolazi tajno po svoju Crkvu da ju podigne sa zemlje prije nego li nastupi Velika nevolja. Isus može tajno doći bilo kada, i u tom trenutku nestat će sa zemlje svi oni koji su vjerni. Za vrijeme Velike nevolje Crkva se nalazi u nebu s novim uskrslim tijelima koja su zadobili u uznesenju, a na kraju Velike nevolje Isus se vidljivo vraća na zemlju sa svojom Crkvom i to je Kristov drugi dolazak. Po toj ideji ovaj se dispenzacionalizam razlikuje od klasičnog dispenzacionalizma Crkve 2. i 3. stoljeća.
5. Nakon Kristova dolaska nastupa milenij u kojem se nalazi Crkva, kao i svi oni koji su se spasili tijekom Velike nevolje (tj. oni koji će preživjeti Veliku nevolju, Armagedon i Kristov sud u kojem će pročistiti narod Izraela i suditi narodima). Na kraju milenija događa se konačna pobuna protiv Krista.

Zaključni osvrt

Kao što je vidljivo iz ovog kratkog i poopćenog osvrta, te kao što je to netko rekao: „Otkrivenje je poput kameleona – moguće ga je obojati raznim bojama.“ To jednostavno znači da se sadržaj Otkrivenja vrlo lako može iščitati u skladu s potrebama i željama dotičnog vremena. Iz ovog osvrta vidljivo je da je marginalnost položaja Crkve u  društvu u njenim prvim  razdobljima  utjecala da se na milenij gleda kao na buduće vrijeme koje nastupa silnom Božjom intervencijom. Kako je Crkva sve više rasla i jačala u društvu, tako se na milenij počelo gledati kao na razdoblje u kojemu se Crkva već zapravo nalazi. Moralnim posrtanjem Crkve i protokom vremena počinje se razvijati novo gledište na Otkrivenje prema kojem su u njemu predskazani povijesni događaji te se pojavljuje ideja da je Katolička Crkva „Babilon“, a papa Antikrist. U razdoblju američkog puritanizma kojeg karakterizira optimizam dolazi do još jednog pomaka koji podrazumijeva da milenij ne ostvaruje Krist svojim dolaskom, već ga svojim djelovanjem ostvaruje Crkva prije Kristova povratka (danas ovakvo shvaćanje posebice baštine karizmatske crkve). Međutim, klatno povijesti još jednom mijenja smjer te se dio Crkve vraća u premilenijalizam kojemu se dodaje jedna nova ideja – ideja uznesenja.

Kada se govori o tumačenju knjige Otkrivenja u evanđeoskim crkvama, onda treba biti svjestan da su ta tumačenja obojena izraženim bojama povijesti. Drugim riječima, u jednom naraštaju netko se sjetio da tumači Otkrivenje na jedan način, to je tumačenje postalo dijelom određene tradicije, a to pak može dovesti do zablude da je „to“ tumačenje oduvijek bilo prisutno u kršćanstvu i da su i sami apostoli „baš tako“ tumačili Otkrivenje kao i određeni kršćani danas.

Moj je dojam da većina evanđeoskih kršćana u Hrvatskoj danas zastupa ideju dispenzacijskog premilenijalizma i historicističkog gledišta na Otkrivenje. Pojednostavljeno rečeno, većina vjernika vjeruje da Isus može doći „svaki čas“ i uzeti svoju Crkvu u događaju koji se naziva „uznesenje“ te da u Otkrivenju, ako se dobro potrudimo, možemo iščitati događaje svjetske povijesti. Koji su problemi ovakvog gledišta?

Prije svega, ideja uznesenja ideja je koja je nastala kao plod vizije jedne žene 1830. god. Iako će neki reći da dokazi govore suprotno tj. da je rana Crkva vjerovala u uznesenje, dispenzacionalsiti imaju tešku zadaću pokazati da rana Crkva koristi pojam uznesenja odvojeno od Kristova drugog dolaska te trebaju dokazati da svi ti autori u povijesti Crkve vrše podjelu između Crkve i Izraela na način na koji to rade dispenzacionalisti. S obzirom na to za sada stojim pri tezi da je uznesenje izmišljeno 1830. god, te  se slažem s jednim autorom koji je rekao da je bilo pokušaja da se opovrgne teza kako je uznesenje izmišljeno 1830., ali to nije učinjeno na zadovoljavajući način.

Koji su problemi povijesnog ili historicističkog pristupa tumačenju Otkrivenja? Prvo, ako je ovaj pristup ispravan, onda je Otkrivenje kao knjiga bila bezvrijedna i besmislena izvornim čitateljima. Drugo, da bi ovakav način tumačenja bio moguć, potrebno je „rastegnuti“ radnju Otkrivenja na stoljeća i milenije, a to se činilo uz pomoć teorije „dan-godina“. Tako su neki uzeli da 1260 dana iz Otkrivenja 12 stoji za 1260 godina, a neki su istu tehniku primijenili na spomen 2300 dana iz Daniela 8. Treće, ovakav pristup rađa radikalno različitim tumačenjima jer: a) ne postoje objektivni kriteriji tumačenja; b) Otkrivenje se tumači u svjetlu izvanjskih događaja: dakle, događaji u svijetu tumače Otkrivenje, a ne obrnuto; c) Otkrivenje mogu tumačiti samo „specijalci“ koji imaju posebne uvide u svjetska zbivanja. Četvrto, ovakvo tumačenje Otkrivenja žrtva je vlastitih teoloških ciljeva i planova. Naime, Otkrivenje se upotrebljava tako da se nečijem mišljenju i pretpostavkama da legitimitet, i znakovito je da je ovaj pristup tumačenja usmjeren na zapadnjačku povijest (kao da ne postoji ostatak svijeta). Također, matrica kojom se tumači Otkrivenje sa svakim novim naraštajem treba se podesiti jer novi događaji daju uporište za nova tumačenja (sada je primjerice moderna teza o čipiranju i cjepivu).

Koji je najbolji način za čitanje i tumačenje Otkrivenja? Teško je ponuditi sve odgovore, ali poznato je ovo – na početku i na kraju knjige Otkrivenja govori se sljedeće:

• Otkrivenje je knjiga koja otkriva Isusa Krista, a ne svjetska zbivanja
• Knjiga je napisana sedmerim crkvama u Maloj Aziji – oni su izvorni primatelji
• Knjiga tim crkvama pokazuje što se ima “uskoro dogoditi”
• Sadržaj knjige dan je zato da se „vrši“.

Ako je to tako, a jest jer tako piše, to znači da je svrha knjige Otkrivenja otkriti nam Krista, a poruka koje je dana sedmerim crkvama u Maloj Aziji morala im je biti razumljiva, jer Isus od njih očekuje da vrše ono što je zapisano u njoj. Ako ove četiri točke trebaju biti zvijezda vodilja za čitanje i tumačenje, koje onda gledište na Otkrivenje ima najviše smisla: preterističko, historicističko ili futurističko?

Slike prilagođene prema: https://adventdc.org/sermons/2019/8/20/the-millennium-revelation-201-10