Kriza i spas u kršćanskoj teologiji

Kriza, ali i spasenje u Bibliji (1/2)

dr. sc. Danijel Berković

KRIZA I SPAS U KRŠĆANSKOJ TEOLOGIJI

U suvremenom kršćanskom teološkom diskursu nerijetko nailazimo na prijepore, u smislu ekskluzivne ili-ili opcije, u pristupima dviju teologija. Jedna je teologija križa, kušnje i patnje (theologia crucis), druga je teologija pobjede (theologia victoria). Obje su legitimno poduprte svetopisamskim tekstovima. Moguće je to razmotriti na primjeru simbolike križa.

Križ je po svemu sudeći središnji simbol kršćanstva, a onodobno, za Kristove sljedbenike, ali i ne samo za njih, Kristov križ predstavljao je ozbiljnu krizu. Kao metafora, iz biblijskog vokabulara (riječ križ istinski je biblizam), križ predstavlja muku i patnju, čak neovisno o vjerskoj orijentaciji. Još je svojim sljedbenicima Isus iz Nazareta poručio:

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. (Mat 16,24)

Križ je dakle simbol patnje, muke i životnih problema. No kada govorimo o križu kao simbolu, valja vidjeti i samu etimologiju riječi simbol. Upravo na primjeru kršćanske vjere i križa o tome dobro zbori Joseph Ratzinger u svojem Uvodu u kršćanstvo (Einfuhrung in das Christentum). Ratzinger tamo zorno i jasno prikazuje značaj i značenje pojma simbol (symbolum). Simbol je, kaže Ratzinger, „fragment koji u nečemu drugom traži svoju dopunu i na taj način stvara međusobno upoznavanje i jedinstvo“ (Ratzinger, 71). Drugim riječima i pojednostavljeno rečeno, simbol je cjelovitost jedne cjeline, koju sačinjavaju dvije polovice što se nadopunjuju.

U tom smislu, Kristov križ ne predstavlja samo krizu, on je i simbol spasa. Cjelovitost i cjelina kršćanskoga križa neminovno i uvijek sadrži ove dvije polovice: krizu (kušnju i patnju) i spas (pobjedu i uspjeh). Svaki pokušaj razdvajanja ovoga simbola ostavlja nam samo polomljeni fragment. Kristov je križ  u svakom pogledu bio kriza. Križ kao središte kršćanske vjere i teologije predstavlja vrhunaravnu krizu, ali i konačan put spasa. Taj se križ pokazao kriznim ne samo kao događaj nego i u misli kako onodobnoga vremena tako i sadašnjega. O tome svjedoče iskustava uskrsnog jutra i razočaranih Isusovih sljedbenika, kao i dvojice na putu za Emaus iz Jeruzalema nakon raspeća Isusa iz Nazareta. Razgovor dvojice Isusovih učenika, nakon što se po raspeću vraćaju u svoj rodni Emaus, pomaže u razumijevanju ove osovine: kriza – spas. Njihovo razočarenje uzrokuje krizu koju iskazuju riječima:

A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je treći dan što se to dogodilo. (Lk 24,21)

Apostol Pavao Kristov križ – krizu postavlja u kontekst spasa. On ide tako daleko da izričito izjavljuje: „jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to razapetoga“ (1 Kor 2,2).

Iznutra zebnje, izvana borbe. Zanimljivo je kako Pavao apostol govori o krizi (i spasu). Kriza je za njega zapravo snaga! On govori o križu kao snazi (1 Kor 1,17). O krizi svojih tjelesnih slabosti govori kao o jakosti (2 Kor 12,10). Njemu je u božanskom prosvjetljenju rečeno: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ On gotovo na tragu mazohizma ustvrđuje: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kada sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,9-10).

Dalje o tome svjedoči apologija križa iz 1 Kor 1-2, kada se apostol Pavao suprotstavlja spekulativnim ambicijama nekih svojih suradnika govoreći da križ (kriza) ne smije izgubiti svoju snagu, „da se ne obeskrijepi križ Kristov“ (mh. kenwqh/| o stauro.j tou/ Cristou/) (1 Kor 1,17). Štoviše, on će reći da je bez sumnje „besjeda o križu ludost“ (mwri,a evsti,n) (1 Kor 1,18), i to takva koja bi spadala na one jednostavne i maloumne (mwrai.). Cijela se ta priča poganima činila dostojna morona (riječ ‘moron’ izvedenica je od grč. pridjeva mwro,j (=glup, beskoristan) koji označava osobu niskog kvocijenta inteligencije, a pridjev se upotrebljava u Mat 25,2-8 u pripovijesti o pet ludih (mwrai.) i pet mudrih (fro,nimoi) djevica). Govor o raspetom Kristu dodatno je Židovima bio i sablazan (ska,ndalon). Apostol dakle zaključuje: „jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (kai. tou/ton evstaurwme,non) (1 Kor 2,2).

KRIZA I SPAS U STAROZAVJETNOJ TEOLOGIJI

Iako ‘križ’, kao središte i sukus kršćanstva, kršćanske muke i božanskoga spasa, nedvojbeno pripada Novome zavjetu, na svojstven ga način kao načelo nalazimo i u Starom zavjetu. Stvarnost starozavjetnog teksta jasno ukazuje na motiv i jasno postojanje metaforike križa u Starom zavjetu, u smislu krize-i-spasa. I tamo kao i u novozavjetnoj poruci, upućuje na sudjelovanje u patnji i muci, ali zatim i u pobjedi i nadi uspjeha.

Spasenje dolazi od Židova. Dok su se Isus i učenici jednom vraćali u Galileju iz Judeje, trebali su proći i kroz pokrajinu Samariju. Zastali su da se odmore u samarijskom gradu Siharu (Iv 4,5). Dok su učenici otišli u mjesto po hranu, Isus se susreo s nekom ženom Samarijankom i s njom zapodjenuo razgovor. Došlo je i do razgovora o tome koja je vjera prava: samarijanska ili židovska (usp. 4,19-20). Isus Židov, proganjan od svojih sunarodnjaka, ovoj samarijskoj ženi odgovara: „Vi se klanjate onome što ne poznate; a mi se klanjamo onome što poznamo, jer spasenje dolazi od Židova.“ (4,22).

Značajno je primijetiti kako ovdje Isus pomalo neuobičajeno za svoj cjelokupni soteriološki diskurs jasno povlači crtu između „vi“ i „mi“. Bez ikakve političke korektnosti našega vremena ovime se Isus iz Nazareta jasno samoodređuje i kao Židov. Nedvojbeno i nedvosmisleno poistovjećuje se sa svojim židovstvom i svojim židovskim narodom kojem je poziv i poslanje bilo da bude „svjetlost narodima“ (usp. Iz 49,4-6).

Ova univerzalna spasenjska nada koja dolazi od Židova na mnogo je načina iskazivana u starozavjetnim tekstovima. Od množine tih tekstova svakako valja istaknuti Postanak 49 (Jakovljevo blagoslivljanje sinova), također i pripovijest o Bileamovu blagoslivljanju Izraela (Br 22-23). Pri blagoslivljanju svojih sinova u blagoslovnom geslu nad Danom Jakov izriče: „U spas tvoj se, Jahve, uzdam“ (Post 49,18).

Snažan je i eshatološki moment u soteriologiji, odnosno ideji spasenja u Starom zavjetu. U tome sasvim sigurno središnje mjesto zauzima učestala sintagma dan Gospodnji. U knjizi proroka Amosa prorok prijeti onima koji se u vlastitom tješenju zbog svojih grijeha uzalud koriste upravo tim riječima „dan Gospodnji“. Prorok veli: „Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost“ (Am 5,18.20). Ovdje kao da odjekuju riječi proroka Jeremije. Ususret velike nacionalne krize, čak propasti, religijski vođe lažnom nadom tješe narod riječima: „’Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!“ (Jer 7,4).

Isti prorok osim o krizi govori i o spasenju koje dolazi i temelji se na Jahvinu tvrdom jamstvu i obećanju. Deveto poglavlje knjige proroka Amosa započinje eshatološkim rječnikom i već poznatim frazemom, ali sada u spasenjskom kontekstu: „U dan ću onaj“ (9,11) ili „Evo dolaze dani“ (9,13):

U dan ću onaj podići raspalu kolibu Davidovu (סכת דויד), zatvorit’ joj pukotine, popraviti mjesta ruševna, opet je sazidati k’o u stara vremena (…) riječ je Jahve Gospoda, tvorca svega toga. »Evo dolaze dani« – riječ je Jahvina – »kada će orač stizat’ žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom i svi se bregovi prelijevati njime. (9,11-13)

Taj je spasenjski scenarij aktualiziran u kontekstu ukazivanja na obnovu ‘kraljevstva Davidova’. Ono se istina srozalo na razinu ‘raspale kolibe’ (9,11), ali radi se o onom istom Davidu koji je ujedinio Izraela (2 Sam 2-5), kome se obnovljeni i ujedinjeni Izrael treba vratiti po mesijanskim obećanjima vječnosti njegova kraljevstva. S obzirom na Jahvina jamstva i obećanja da će dom i kraljevstvo Davidovo ‘trajati dovijeka’ (usp. 2 Sam 7,16), ovaj scenarij je nekako i očekivan. No u tom kontekstualiziranom scenariju spasa i obnove Jahve će se prije svega morati suprotstaviti svima koji se „kunu Grijehom samarijskim (באשמת שמרון) i zaklinju se: ‘Tako živ bio bog tvoj, Dane.’“( Am 8,14). Zaključak i sažetak teme o krizi i spasu u Amosu nalazimo zapravo u recima 9,5-7 gdje je Jahve sažeto prikazan kao gospodar povijesti i stvorenja:

Jahve, Gospod nad Vojskama… on dodirne zemlju i ona se potrese, svi joj stanovnici protuže; diže se sva poput Nila i spušta k’o rijeka egipatska. On sazda sebi prijestolje na nebesima, i svod svoj na zemlji osnova; on poziva morske vode i lijeva ih zemlji preko lica – Jahve mu je ime. »Sinovi Izraelovi, niste li za me kao i Kušani« – riječ je Jahvina. »Ne izvedoh li ja Izraela iz zemlje egipatske, kao Filistejce iz Kaftora i Aramejce iz Kira?« (9,5-7).

Scroll to Top