Moć

Moć – iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

P. A. Marshall

Moć, koncept moći te srodnih izraza kao što su sposobnost, autoritet, uzrokovanje, dominacija i kontrola, osporavan je i kontroverzan. Načini na koje se koristi u teologiji, fizici, socijalnim znanostima i svakodnevnom životu najčešće imaju jako malo zajedničkoga jedno s drugim. Čak i unutar ovih područja postoji malo suglasja.

U političkim studijama, posebice od Aristotela nadalje, tip i položaj moći su među glavnim obilježjima koja se koriste za razlikovanje dobrih i loših vladavina (režima). To se također proteže na viđenja društva općenito. Oblici takve moći uključuju položaj, bogatstvo, informiranost, karizmu, sposobnosti i vojna sredstva. Također može uključivati moć nad stvarima, kao i moć nad ljudima. Moć nad ljudima ne mora nužno biti provođena protivno volji podređenih, mnogi oblici moći potječu iz sposobnosti vođenja koji pridobivaju ljude za neku stvar kroz slobodan izbor. Isto tako, moć ne postoji samo u društvenim okružjima velikih razmjera. Možemo govoriti o moćnoj raspravi, moćnoj knjizi ili moćnoj propovijedi. Sve što može doseći svoj vrhunac može se smatrati oblikom moći.

Središnja misao u raspravama društva gotovo je jednaka sposobnosti ili mogućnosti postizanja određenog vrhunca – ovo odražava latinski original riječi moć u potestas i potentia. Iako je ovo prilično neodređena ideja, čini se da sadrži element zajednički svim primjenama, uključujući one u teologiji. Ipak, moramo se podsjetiti da mi nikada ne susrećemo moć kao takvu, već uvijek u određenom obliku moći kao što je politička moć, retorička moć ili fizička moć. Prema tome, mnoge izjave o moći radije bi trebale biti izrečene o različitim vrstama moći. Slično tomu, uobičajeno je razlikovati moć (općenito shvaćenu samo kao sposobnost da se nešto učini) od autoriteta (općenito shvaćenog kao legitimna ili službena moć). U Novom zavjetu ovo se odnosi na razliku između dynamis (usp. 2 Kor 8,3; Ef 3,16) i exousia (Mt 21, 23-27).

Prema Bibliji, sva moć dolazi od Boga i pripada Bogu (Mt 26,64; Iv 19, 11). Bog održava čitav svijet (Iz 40,10- 20). Novi zavjet stavlja izričit naglasak na silu Isusa Krista. On ima moć nad svim stvarima i ta je moć manifestacija njegova kraljevstva (Lk 4,14; 5,17; 11, 20-22). Posebice je pokazana u njegovu nadvladavanju smrti uskrsnućem i u njegovu donošenju novog života u Duhu onima koji ga slijede (Rim 1,4; Ef 1,19-2,7). Sada on oprašta grijehe, nadvladava demone, liječi, kontrolira prirodne sile (Mt 8,26.27) te podiže iz mrtvih. On će istrijebiti svoje neprijatelje i obnoviti nebo i zemlju (Otk 21).

Božja moć dodijeljena je ljudskim zastupnicima u obliku autoriteta ili službe (Gal 1,26-28; Ps 8,5-8). Takvi oblici autoriteta postoje unutar i izvan crkve te uključuju svećenike, suce, vladare, apostole i starješine. Oni su dani da promiču dobro i odupiru se zlome te služe kao sredstva provođenja Božje volje kao Božji predstavnici. Prema tome, moć je fundamentalno i prijeko potrebno obilježje ljudskih poslova.

Kršćanska etika ponekad je smatrala provođenje per se moći grijehom. Ali to zanemaruje svrhu i različitost oblika moći. Čak ni politička moć nije u svojoj srži zla (Rim 13,4; Iv 19,11). Dok je u Aktonovoj popularnoj izjavi točno da “moć može pokvariti”, također je točno da nemoć ili odbijanje korištenja legitimne moći može isto tako pokvariti.

Ipak, kod pitanja moći potreban je oprez. Moć se lako iskrivi. Ona je također velika kušnja grešnim ljudima i može dati veću širinu i posljedice zlim radnjama. Oni koji su po definiciji moćniji, mogu, i često to čine, donijeti široko rasprostranjeno razaranje, bol i nemoralnost. Moć se često koristi za ugnjetavanje i iskorištavanje podčinjenih (Mih 2,1-2; Jak 5,1-6).

Jedan posebice značajan oblik moći i njezine izopačenosti sadržan je u onome što Pavao naziva “poglavarstva i vlasti”, Posebice od Drugoga svjetskog rata ova je tema primala povećanu pozornost i, za neke teologe, postala je središnja za razumijevanje društvenog poretka, čak i samog evanđelja. U nekim slučajevima čini se da se taj izraz odnosi na određene ljudske autoritete (Rim 13,1-3; Tit 3,1). Ali u drugim slučajevima, uključujući poglavarstva (archai), vlasti (dynameis), vladavine (kyriotetes), autoritete (exousiai), prijestolja (thronoi) i vladare ovog doba (archontes), smatra se da se odnosi na anđeoske ili demonske sile (Rim 8,38; 1 Kor 2,6; 15,24; Ef 1,20-21; 3,10; 6,12; Kol 1,16; 2,10.15).

Ne čini se da se ovi izrazi odnose na određena, pažljivo definirana bića. Ove sile nalaze svoje korijene u Kristu, ali također se mogu okrenuti protiv njega. Čini se da su oni neophodne pojave u svijetu, ali mogu izopačiti um, politiku i samu religiju (Gal 4,3; Kol 2,8.20.21). E. G. Rupp (1910-1986) smatrao je da se ovi izrazi metaforički odnose na socijalne strukture koje su postale korumpirane i demonizirane. Hendrikus Berkhof (1914) slično je vjerovao da je Pavao demitologizirao apokaliptička židovska viđenja nebeskih duhova i nanovo ih protumačio kao socijalne strukture. John Howard Yoder (1927) tvrdio je da su oni bilo koja struktura ljudskog života koja je bila idealizirana te kao takva zahtijevala predanje koje jedino na ispravan način može biti dano Bogu. On je tvrdio da je Isus razbio osnovni izvor moći ovih djelovanja te tako oslobodio crkvu da živi novi život u potpunoj predanosti Isusu Kristu. Najdublja analiza ovih pitanja učinjena je u djelima Waltera Winka (1935). On vidi sile ne kao odvojena ili nebeska bića, već kao unutarnje aspekte materijalnog ili opipljive aspekte moći. Anđeli prirode slika su fizičkih stvari – stijena, stabala. Poglavarstva i vlasti su unutarnje ili duhovne suštine, ili gestalt, neke institucije ili stanja sustava. Nasuprot tomu, sotona je stvarna sila koja se stisnula oko kolektivnog idolopoklonstva, nepravde ili nehumanosti (Naming the Powers /vol.1 knjige The Powers/, str. 105.).

Ova se rasprava nastavlja i bilo bi preuranjeno davati bilo kakve konačne zaključke. Stoga, ne bi bilo mudro oslanjati se na ove, ponešto klimave rasprave, kada postoje druga učenja koja se bave takvim pitanjima na neposredniji način.

Ono što je jasno je da moć koja dolazi od Boga može biti lagano iskrivljena te se mora koristiti oprezno. Isus je neprestano stavljao naglasak na ispravne načine i korištenje vlasti. Naglašavao je moć služenja, čime je rušio općeprihvaćeno razmišljanje (Mk 10,42-45; Iv 10, 17-18; Rim 1,16; 1 Kor 1,18). Svi oblici moći moraju naći svoje pravo mjesto u životu ljubavi koji se živi u sili Isusa Krista (Iv 13,1; Fil 2,5-11).

Literatura: C. E. Arnold, Powers of Darkness: ‘Principalities and Powers’ in Paul’s Letters (Downers Grove, IL, and Leicester, 1992); H. Berkhof, Christ and the Powers (Scottdale, PA, 1962); S. Lukes, Power: A Radical View (London, 1974); R. Niebuhr, Christianity and Power Politics (Nevv York, 1940); T. Parsons, ‘On the Concept of Political Power’, Proceedings of the American Philosophical Society 107, 1963, str. 232-262; K. Rahner, ‘The Theology of Power’ in Theological Investigations, vol. 4 (London, 1966), str. 391-409; E. G. Rupp, Principalities and Powers: Studies in the Christian Conflict in History (London, 1952); W. Wink, The Powers, 3 vols. (Philadelphia, 1984, 1986, 1993); J. H. Voder, The Politics of Jesus (Grand Rapids, 1972).

Članak Power iz NDCEPT prevela M. Škrinjarić

Scroll to Top