Obitelj i obrazovanje

Obitelj i obrazovanje

Kada sam zamoljen da napišem nešto na temu „obitelj i obrazovanje“, moram priznati da sam dosta razmišljao kojim smjerom ići. Naime, tema je široka i siguran sam da i vama koji čitate ovaj članak padaju na pamet razne slike i ideje u poveznici s ovom temom.

Meni recimo prvo pada na pamet slika obitelji koja se trudi  da omogući svojoj djeci školovanje tj. obrazovanje (čitaj: da završi fakultet). Jer, čini se da je ideal našeg vremena dijete koje ima fakultet. Ako osoba nema fakultet, onda joj je budućnost ugrožena. Ovaj lažni ideal, koji je djelomično odgovoran za to što imamo višak visoko-obrazovanih ljudi te kroničan nedostatak majstora i zanatlija, proizlazi iz legitimne želje roditelja da njihovoj djeci „bude lakše“ i da imaju „dobar život“ ili „bolji život nego što su ih imali njihovi roditelji“. I to je legitimna želja, no u kontekstu kršćanske vjere, koliko je ona mudra?

Kao roditelj dvoje djece, naravno da želim da moja djeca imaju „dobar život“ (dobar posao, dobru plaću, dobar auto itd.). No „dobro“ nije uvijek dobro. Božja volja nije za nas da imamo dobar život već da budemo vjerni onomu na što nas on zove. Recimo da moje dijete Bog zove u neku službu koja podrazumijeva razne opasnosti. Instinktivno, ja kao roditelj mogao bih se protiviti tomu, jer sam kušan željeti da moje dijete ima dobar život. I recimo da mu ja kao roditelj zabranim to na što ga Bog zove. Što sam uradio? Usmjerio sam dijete da ostvari dobar život, ali sam mu uskratio da bude vjeran Bogu

U Mateju 25,21 nalazimo jednu zanimljivo rečenicu:

Tada mu reče gospodar: „Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti“.

Tekst sadrži dva izraza koja odražavaju ideju dobra: „dobro“ i „valjani“, no sadrže i spomen vjernosti = „vjerni slugo“. No nastavak teksta otkriva zašto Bog dva puta osobu u tom retku naziv dobrom – zato što je bila vjerna = „bio si vjeran nad malim“. Zaključak koji se nameće je da je za Boga dobro ono što je plod ili rezultat ili posljedica vjernosti. Na tome tragu zaključujem da ako djecu ili možda sebe usmjeravamo na obrazovanje, zapitajmo se zašto to činimo? Činimo li to zato što želimo sebi ili svojoj djeci osigurati dobar život ili zato što smo vjerni onome na što nas Bog zove?

Druga stvar koja mi pada na pamet jest uloga roditelja, ali i obrazovnog sustava, u učenju djece da postavljaju pitanja. Poznati rabin Jonathan Sacks u jednom svom članku piše sljedeće: 

SOKRAT (469.-399. p.n.e.), veliki grčki filozof i Platonov mentor, imao je običaj postavljati zbunjujuća pitanja. Do danas je uporno ispitivanje u potrazi za jasnoćom poznato kao Sokratova metoda. Zbog te su ga navike, između ostalog, sudili Atenjani, optužili da ‘kvari mlade’ i osudili na smrt. Ništa ne može biti manje slično judaizmu, u kojem je učenje mladih da postavljaju pitanja bitna značajka Pesaha, toliko da Hagada – naracija – mora biti odgovor na pitanje koje postavlja dijete. Ako nema djeteta, odrasli moraju pitati jedni druge, a ako netko jede sam, mora sam sebi postaviti pitanje.

U judaizmu, biti bez pitanja nije znak vjere, već nedostatka dubine. ‘Što se tiče djeteta koje ne zna postavljati pitanja, morate ga početi učiti kako.’ Mnogi od običaja noći sedera (umakanje peršina i skidanje tanjura sedera dva su primjera) uvedeni su isključivo kako bi se dijete potaknulo da postavi pitanje ‘Zašto?’

Judaizam je religija pitanja. Abraham Twerski, američki psihijatar, sjeća se kako je, kad je bio mlad, njegov učitelj rado postavljao pitanja, što su zahtjevnija to bolje. Kad bi se suočio s posebno teškim izazovom, rekao bi na svom slomljenom engleskom: ‘U pravu ste! Ti si 100% u pravu! Sada ću vam pokazati gdje griješite.’ Nobelovci židovski fizičar Isidore Rabi jednom je objasnio da ga je majka naučila kako biti znanstvenik. ‘Svako drugo dijete bi se vratilo iz škole i pitalo ga se: “Što si danas naučio?” Ali moja je majka umjesto toga znala pitati: “Izzy, jesi li danas postavljao dobra pitanja?” U ješivi, domu tradicionalnog talmudskog učenja, najveći kompliment koji učitelj može dati učeniku je Du fregst a gutte kasha, Postavio si dobro pitanje“.

Rabin Jonathan Sacks. „The Jewish Course of Why“. https://lessons.myjli.com/why/index.php/2016/11/30/the-art-of-asking-questions/

Ne znam mogu li se složiti s tvrdnjom da ne postoje glupa pitanja, no jedna od ključnih vještina koja nam treba i koju moramo usaditi u djecu jest vještina postavljanja pitanja. Naravno da pitanja mogu biti postavljena iz razno-raznih interesa i motiva, ali u svom pozitivnom značenju, pitanja pokazuju da je nekome do nečega stalo, da se trudi nešto naučiti ili savladati, da teži ka razumijevanju itd. Ako još svemu ovome mogu dodati jednu Balaševićevu izjavu – parafraziram: „Nije me strah onih koje vode narod, već naroda koji se da voditi“, onda je postavljanje pitanja zapravo higijenska navika (poput pranja ruku) koja čuva pojedinca i obitelj pa i društvo da podlegne zavođenju, manipulaciji te duhovnom i mentalnom ropstvu.

I još nešto: ako prihvatiš nešto zato što ti je to netko rekao, onda to što si prihvatio nije tvoje već tuđe. Ako prihvatiš nešto što si prije toga preispitao i stavio pod upitnik, onda je to tada nešto tvoje. I u vremenu kada ljudi ne žele razmišljati svojom glavom već žele da ih se vodi i kaže im što da čine (po mogućnosti u sažetcima), uloga obitelji i obrazovnog sustava u učenju vještine postavljanja pitanja više je nego potrebna.     

Ervin Budiselić, Biblijski institut, Zagreb
Članak ije izvorno objavljen u časopisu „Obiteljski list” br. 27 (listopad 2022.)


Scroll to Top