Odanost

Odanost – iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

R. C. Roberts

Odanost, ako je osoba odana drugoj osobi, skupini ili cilju, na nju se može računati da će braniti, pomoći ili poduprijeti te iste. Stoga se odanost prijatelju najviše očituje u trenutcima kada se prijatelj nađe u opasnosti ili potrebi, i gdje se pružanje pomoći skupo plaća. Stoga je visoka cijena odličan pokazatelj i test odanosti. No, odanost nije samo pouzdanost ponašanja. Pouzdanost odane osobe proistječe iz stava privrženosti objektu njezine odanosti, iskrenog poistovjećivanja s njim i ljubavi prema njemu. Vojnici čija odanost u bitci ovisi o puškama uperenim u njihove glave nisu baš odani. Stoga nije slučajno da se odanost najviše odnosi na prijatelje, obitelj i domovinu.

Odanost se može smatrati vrlinom jer je, u dodatku prednostima koje se odnose na objekt odanosti i društveno vezivanje koje odanost podrazumijeva, kao pouzdanost temeljena u privrženosti izraz osobnog integriteta. Osoba bez čvrstog identiteta, nesposobna za postojane odnose te nošena prolazećim strastima i podložna svakoj vrsti promjene okoline, ne može biti odana. Niti to može utilitarist koji mora odlučiti što učiniti na temelju proračunavanja dobrobiti koje proizlaze iz identiteta uključenih osoba; jer je odanost nemoguća bez određenih privrženosti. Odanost ponekad može biti loša jer se odanim može biti i nekoj zloj osobi ili cilju; odanost Hitleru ili principu apartheida je zasigurno gora, moralno i duhovno, od toga da se uopće ne bude odan. Takve odanosti su bez sumnje zle, no ostaje činjenica da istinska odanost, čak i nečemu lošem, odražava integritet osobnosti bez koje moralnost ili duhovnost ne bi bile moguće. Unatoč tome, fenomen podijeljene odanosti opće je poznat (npr. odredbama crkve i države).

Psiholog Ivan Boszormenyi-Nagy (1920) predstavio je koncept “nevidljive” odanosti u kontekstu duboke odnosne teorije osoba i psihoterapije. Prema njemu, ljudi su prirodno odani, posebno članovima svoje obitelji, i većina ljudskog ponašanja i emocija (bilo zdravih ili disfunkcionalnih) može se objasniti u terminima različitih načina na koji je ta odanost bila zadovoljena ili frustrirana. Odanost koja nas veže za naše obitelji često je nevidljiva, i stoga jer smo joj toliko blizu i stoga što ju se može zamaskirati ponašanjem koje se čini neodanim. Na primjer, mlađi sin ovisnik i markirant, pokaže se, prema dijagnozi odanosti, da je spasio svoju majku od gubitka tereta za svoju djecu tako što je sebe učinio nesposobnim živjeti izvan kuće. Artikuliranje ove dijagnoze djeluje terapeutski za obitelj omogućavajući i majci i sinu da se bolje “individualiziraju”, npr. da svoju odanost jedan drugome izraze na zdravije, svjesno izabrane načine. Doživljavanjem odanosti kao osnovnom stvari, Nagy kaže da je stvaranje sveza s određenim osobama od esencijalne važnosti za naš razvoj i postojanje kao osobnosti.

Psihologija svojstvena kršćanstvu također je snažno odnosna; zahtijeva međusobnu povezanost jednih s drugima (“udovi jedan drugome”, Rim 12,5), i s Bogom (“A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba – Oče!”, Gal 4,6). Iako odanost nije novozavjetna riječ, čini se da je odanost drugim članovima crkve kršćanska vrlina jer ljubav koja se od nas očekuje pouzdana je spremnost na obranu, pomoć i potporu našoj braći i sestrama često na načine koji iziskuju plaćanje visoke cijene, iz iskrenog poistovjećivanja s njima. Ljubav Božja na koju smo pozvani je poput one koja čvrsto stoji “s” njim u njegovoj službi, često u teškim okolnostima. Kao što se prema Nagyevoj psihologiji nitko ne može u potpunosti razviti kao osoba ako ne živi u ljudskom kontekstu u kojem se tendencije osobe prema odnosima odanosti mogu pravilno ostvariti i izraziti, tako je i u kršćanskoj psihologiji Bog oblikovao našu psihu na način da ostvaruje svoj potencijal u karakteristikama odanosti Božjega kraljevstva.

Literatura: I. Boszormenyi-Nagy i G. M. Spark, Invisible Loyalties: Reciprocity in Integrational Family Therapy (New York, 1973); J. Royce, The Philosophy of Loyalty (New York, 1908); B. Williams, ‘A Critique of Utilitarianism’, u J. J. C. Smart i B. Williams, Utilitarianism: For and Against (Cambridge, 1973).

R. C. Roberts

Članak Loyalty iz NDCEPT prevela M. Škrinjarić

Scroll to Top