Osoba duha svetoga

Osoba duha svetoga

Monika Bajić, mag. theol.

Duh Sveti tema je koja se najviše zanemaruje u teologiji i često je okružena otajstvom. Duh Sveti često se smatra energijom ili silom i svodi se na svoju funkciju, umjesto da mu se dodijeli odgovarajuće mjesto u životu vjernika.

Neke religije i filozofije definiraju Duh (ili duhove) kao nezavisnu silu koja je posvuda i u svemu prisutna; bez oblika, bez lica — sila koja povezuje sve stvorenje. Za razliku od Oca i Sina, Duh se Sveti u svetim tekstovima ne povezuje s nekim licem ili nekom fizičkom metaforom. Biblijski pisci upotrebljavali su za Duha Svetoga hebrejski izraz ruach (disanje, dah, dah života, vjetar, um, duša, srce, vihor) ili grčku riječ pneúma (zrak, vjetar, dah, povjetarac, duh). Ovi izrazi doprinose posebnosti Duha i karakteriziraju ga kao nezavisnog i tajanstvenog.

Netko bi možda mogao reći da je zapravo nevažno je li Duh Sveti osoba, sila ili utjecaj. Međutim, postoji ogromna razlika. Ako se prihvati teorija da Duh Sveti nije osobnost, božanska osoba, tada ne bi postojao trojedini Bog. Također, sve bi se promijenilo u praktičnom životu. Ako je Duh Sveti samo sila koja djeluje unutar vjernika, onda bi ljudi mogli stvarati i izvršiti svoje planove koristeći tu moć. Ali ako je on božanska osoba koja obitava u vjerniku, onda nisu vjernici ti koji rade planove i nisu oni ti koji ih izvršavaju, već je treća osoba svetog Trojstva ona koja pravi planove i izvršava ih. A vjernik je taj koji se prepušta te tako biva posuda namijenjena za božansku upotrebu. Vjernik tada nije jedini aktivni agent, štoviše on ili ona predstavlja zemljanu posuda kojom se Duh koristi kako želi.

Koje su karakteristike osobe? Osoba je živo biće koje je svjesno svog postojanja i hotimično misli, želi i djeluje. Isus je zasigurno govorio o Duhu Svetom kao osobi. Primjerice u Evanđelju po Mateju izjavio je: “tko kaže nešto protiv Svetog Duha, neće mu se oprostiti” (12,32). Nadalje, u Ivanu 16,7b čitamo Isusove riječi: “Jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.” (Grčka imenica muškog roda paraklētos prevodi se kao branitelj, zagovornik, tješitelj ili pomoćnik.) Pavao je isto shvaćao Duha Svetoga kao osobu kada je upozorio crkvu: “ne žalostite Duha Svetoga, Božjega” (Ef 4,30). Žalost je emocija koju samo osoba može osjećati.

Dakle, osobnost Duha osigurava aktivan i živ odnos s Bogom, što je značajno za naše spasenjsko iskustvo i proces. Ako Duh Sveti nije osoba, onda možemo imati samo iskustvo moći, ali ne i stvarno sudjelovanje u Božjem životu.

Moramo se zapitati kako bi se odvijao kršćanski život bez Duha? Može li se to uopće dogoditi? Mogu li se vjernici ujediniti s Bogom bez duboke moći i pomoći Duha Svetoga? Bi li čovječanstvo samostalno moglo ispuni božanski plan i cilj? Odgovor je svakako ne. Zahvaljujući obećanom daru, osobi Duha Svetoga, mi jesmo i postajemo ono što ćemo biti u Kristu. Dakle, moramo priznati da nije u potpunosti naša zasluga što živimo kao Isusovi sljedbenici. Moramo prepoznati i dakako biti zahvalni za početni i kontinuirani rad Duha Svetoga koji nas osposobljava i osnažuje da mu se prepustimo kako bi nas preobrazio u Božje slike i prilike koje su izvor i prenositelji Božje prisutnosti, milosti i ljubavi u ovom slomljenom svijetu. 

Scroll to Top