Pregled židovskog obrazovanja

Pregled židovskog obrazovnog sustava (3/6)

dr. sc. Ervin Budiselić

Mogu li teološke škole danas funkcionirati u skladu s modelom židovskog obrazovanja? Odgovor na ovo pitanje zahtjeva uvid u to kako je ustvari izgledo židovski model obrazovanja. Prije svega ovaj model  ima svoj povijesni razvoj tijekom kojeg su se oblik i sadržaj obrazovanja mijenjali.

U razdoblju prije babilonskog zatočeništva židovsko je obrazovanje bilo usmjereno na djecu. Obitelj i pleme činili su primarni kontekst unutar kojeg se obrazovanje odvijalo. Razgovori za stolom, pričanje priča oko logorske vatre neke su od situacija u kojima se odvijalo obrazovanje. Pojavom svećeničke i proročke literature (stvarane na temelju usmene predaje) tijekom vremena javlja se potreba za čitanjem. Shodno tome javljaju se učitelj koji poučavaju čitanje i pisanje, a najčešće tu ulogu učitelja preuzimaju svećenici. Također, usmena se pouka prenosila i preko proroka, jer su oni predstavljali „Božja usta“. Nadalje, kultura i vrijeme (obilježeni održavanjem vjerskih festivala i slavljenjem blagdana) pružali su prilike za pouku: pričaju se priče, postavljaju se pitanja itd.

Za vrijeme babilonskog ropstva obitelj nastavlja i dalje biti glavna jedinica pouke, no usporedno se javlja i formalniji oblik obrazovanja. Osnovno obrazovanje osposobljava dječake za čitanje i pamćenje biblijskog teksta. Daljnje obrazovanje uključivalo je proučavanje teksta, a visoko obrazovanje detaljno proučavanje Zakona – praksi i definicija. Djevojke su bile poučavane kućanskim poslovima kao i medicinskim poslovima i poslovima babice. Formalniji oblik obrazovanja s vremenom će se razviti u obrazovanje u sklopu sinagoge.

Nakon povratka iz babilonskog ropstva ulogu svećenika i proroka sve više preuzimaju pismoznanci, te dolazi do pojave učitelja Zakona i rabina. Obrazovanje postaje sustavnije, no izgleda da je samo Galileja imala obvezno obrazovanje za dječake i djevojčice. Ovo obvezno obrazovanje započelo je s 5-6 godine kada su dječaci kretali u školu (Bet Sefer) s ciljem da Petoknjižje nauče napamet. Djevojčice su imale malo drugačiji kurikulum jer su učile dijelove Petoknjižja te Psalme i Izreke, a završetkom Bet Sefera završilo je i njihovo obrazovanje.

Dječaci koji su naučili Petoknjižje napamet, nastavljali su školovanje u Bet Midrašu gdje su u sljedećih nekoliko godina (3-4 godine) učili napamet druge dijelove Staroga zavjeta. U Bet Seferu i Bet Midrašu poučavanje je provodio učitelj Zakona.

Dječaci koji su uspješno završili Bet Midraš bili su kandidati za zadnju fazu obrazovanja – Bet Talmud. Za obrazovanje u Bet Talmudu bili su zaduženi rabini koji su primjerene kandidate sljedećih 15-ak godina poučavali napamet cijeli Stari zavjet, podučavali su ih usmenoj predaji te umijeću tumačenja i raspravljanja. Samo su takvi rabini imali svoje učenike – talmidim. Obrazovanje u Bet Talmudu podrazumijevalo je neprekidan život sa svojim rabinom (24/7), jer cilj nije bio samo primiti određeno znanje nego u potpunosti hodati s Bogom kao što je i sam rabin hodao s Bogom. Poanta je ovakvog obrazovanja bila u svrhovitom oblikovanju sebe na sliku druge osobe – postati poput… po svaku cijenu…

Što bi dakle značilo primjenjivati židovski model obrazovanja? To bi prije svega uključivalo ulogu obitelji u obrazovanju svoje djece, posebice u vjerskom pogledu, jer je obitelj mjesto gdje ljudi zajedno žive, što predstavlja sličnu situaciju kao s talmidima koji žive u zajednici sa svojim rabinom. Nadalje, svoje bitno mjesto u vjerskom poučavanju zauzima škola u sklopu sinagoge (koja predstavlja formalno vjersko obrazovanje). Zadnja faza u obrazovanju uključivala je blizak i dugotrajni mentorski odnos: jedan učitelj – nekoliko učenika. No nije svaki židov imao svog rabina, niti je bio uključen u ovakav mentorski način poučavanja.

Crkva kao Tijelo Kristovo na neki način odražava židovski model obrazovanja. Uloga i važnost vjerskog obrazovanja u okrilju obitelji ne bi se trebala promijeniti. Također, formalno vjersko obrazovanje prisutno je danas kao i prije. No pokušati oponašati model učeništva rabin – talmidim nije uvijek moguće. Primjer ovog modela  prisutan je kod Isusa te kod apostola Pavla (2 Tim 3,10-11). Ipak, nije svaki član Crkve imao uvijek priliku imati svoga Pavla, niti je svatko mogao biti u prilici kao Timotej uzduž i poprijeko putovati s Pavlom.

Jednako vrijedi i danas. Ne mogu svi vjernici biti mogućnosti u kakvoj je bio Timotej, niti su svi punovremeni crkveni službenici u mogućnosti kao Pavao sebi izabrati talmidime koje mogu mentorirati nekoliko godina. No unatoč tome, službenici koje je Bog postavio unutar Crkve odgovorni su za obrazovanje vjernika. Oni ne mogu zamijeniti obitelj, no mogu poučavati vjernike te odabrati pojedince s kojima će ući u bliži mentorski odnos. U bilo kojem slučaju, pouka se ne smije svesti na praznu teoriju, nego poučavanje mora voditi k praksi, a sam učitelj mora praktično pokazivati ono što poučava.

I dok u grčkom modelu obrazovanja ideje ne moraju imati utjecaja na nečije ponašanje (npr. profesor etike ne mora biti etična osoba), u židovstvu učitelj mora živjeti ono što poučava, tj. on mora biti model onoga što poučava.

Scroll to Top