Prva nedjelja došašća, NADA

Prva nedjelja došašća, NADA

Palimo prvu svijeću, tzv. proročku svijeću, koja simbolizira nadu.

Izaija 64:1-9; Ps 80,1-7, 17-19; 1 Korinćanima 1,3-9; Marko 13,24-37

dr. sc. Dalia Matijević

Od čega je sazdana vjekovna nada kršćana? Kakvo joj je predivo? Na kojem se izvoru napaja i obnavlja? U koji ocean konačno uvire?

Proročki je jauk u nama uvijek duboko bolan! Potres, požar, ključanje zbunjujućih okolnosti produbljuju naše rane. Strašna, neshvatljiva, nemjerljiva, ničim usporediva Božja djela. Pred tom veličanstvenom ljutnjom, svaki od nas kao da je pokriven prljavim krpama, drhtimo kao suhi list koji tek što se ne raspadne na ledenom sjevercu.

Bez Božje naklonosti ne vrijedimo, zapravo i ne živimo. Samo tupo postojimo u blatnoj grudi vlastitih smutnji, mučnoj težini sumnjivih odluka, sivilu dvojbi koje zapravo i nemaju pravo rješenje.

Sputani jadom, zaboravljamo čak i ono najjednostavnije – zazvati ime Božje. Zarobljeni brigama koje se gomilaju, zaboravljamo pružiti se prema svijetlu. Kao nekim mračnim paradoksalnim čudom, pokušavamo se nahraniti kruhom tuge. Zamagljeni suzama i pritisnuti grijesima zaboravljamo tražiti izvor i uzrok svog iscjeljenja.

Konačno se svedemo na puku glinu, koja se tek u rukama Oca Stvoritelja dade oblikovati. Materija postaje topla, meka, bujna, podatna smjesa koja se sada fino i lako oblikuje. Od samog kiparovog dodira, od njegova blagog pogleda na oblik u nastajanju, od sićušne ideje koja dinamično izrasta u divlje hrabru misao,… nastajemo iz plodne magme Božjeg obećanja.

Nastajemo kao jedinke, koje će pred prizorom „Sina Čovječjeg koji dolazi u oblacima, ovjenčan velikom slavom“ nesmiljeno prerasti u narod. Ostavljamo svoje mučne ruševine za sobom, a Božanska nas snaga milostivo obnavlja, spašava samim svojim prisustvom. Bog nas obasjava svojim licem, a sveta apostolska molitva stavlja usred milosti i mira Gospodnjeg.

Sada se može početi nakupljati i gomilati naše bogatstvo znanja i spoznaje u istini Krista, rasti naša obdarenost svakovrsnim Božjim darovima. Postepeno zadobivamo snagu, čvrstinu i vjernost čekanja. Rastemo u pažnji i budnosti. Sada znamo da ćemo čekati do kraja, pročišćeni svetom nadom ispunjenja smisla i svrhe svakog ljudskog postojanja.

A tome se svakako vrijedi nadati.

Scroll to Top