Samopoštovanje

Samopoštovanje – iz Leksikona za evanđeosko kršćanstvo

M. Chave-Jones

Samopoštovanje ili samoprihvaćanje, nije neka vrsta vage s kojom procjenjujemo svoju vrijednost niti je nešto nama izvanjsko.

Naše ja unutarnja je jezgra osobnosti, centar koji se gotovo ne može definirati, iz kojeg svijetli naše osobno biće. Iz ovog fokusa, čovjek može reći “ja jesam” (ponavljajući riječi našeg Stvoritelja). Ovaj “ja jesam” znači da čovjek može postojati kao osoba neovisna od odobravanja i pohvala ili mišljenja drugih ljudi, iako je međuovisnost u živom kontaktu bitan dio uživanja u “ja jesam”. Naše ja je u bivanju, a ne u činjenju. Unutarnje ja se ne pronalazi postizanjem statusa kroz dobra ili važna djela, bogatstvo, ljepotu, intelekt herojstvima različitih vrsta. Ove će stvari nestati tijekom puta ali unutarnje ja ostaje. Veći dio naše zauzetosti i “igranja za publiku” štiti nas od poteškoće pronalaženja sebe. Ta potraga zahtijeva prostor i mogućnosti za tiho razmišljanje. Ponekad je teško suočiti se s tamnim područjima koja smo sakrili, zanijekali ili nazvali drugim imenom jer su nam neugodna i zastrašujuća.

Osjećaj unutarnjeg ja raste postupno u roditeljsko-dječjim odnosima gdje je atmosfera bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja. Takvo dijete je na kraju gdje prima razmjerno nepromjenjivu ljubav i postupno upija životne kvalitete te ljubavi koja isto tako može pokriti i izlaziti na kraj s negativnim kvalitetama. Nijedno iskustvo odgajanja nije savršeno, ali uz malo sreće dijete će primiti dovoljno ljubavi da u sebe unese osjećaj sigurnog identiteta i ličnosti koja postaje njegova. Ovo dijete počinje postupno doživljavati sebe kao vrijednu osobu. To je samopoštovanje: sposobnost da se bude zadovoljan sobom, da ne treba tražiti beskonačna odvlačenja pažnje i potvrđivanja. Na svakoj razini učimo voljeti jer smo prvi bili voljeni (1 Iv 4,19). Ipak, svijet nije savršeno mjesto za odrastanje, i osobnost koja nastaje može imati i ima mnogo teških doživljaja koji mogu jako oštetiti unutarnje ja, koje je krhko i nesigurno u svoj identitet. Mnogi ljudi se tijekom života bore s oslabljujućim učincima tog oštećenja unutarnjeg ja. To stvara nisko samopoštovanje jer su unijeli u sebe poruku da nisu dovoljno voljeni. Oslabljeni su u sposobnosti da budu zadovoljni sa sobom, uvijek trebajući potvrđivanje i ponovno uvjeravanje izvana. Nesigurni su u donošenju odluka i u aktivnostima koje bi htjeli raditi. Mogu imati stalnu potrebu dokazati da su bolji od drugih, ili mogu pokazati nagonsku težnju za moći. Nadjačavajuća potreba da ugode ljudima i da im se svide smeta njihovoj sposobnosti da spontano i otvoreno ljube; njihova sposobnost da prihvate sebe također je jako poremećena. Samopoštovanje nema nikakve veze s imanjem preuveličane ideje o svojoj važnosti. To je egocentričnost i često je kompenzacijsko sredstvo za nisko samopoštovanje (v. Rim 12,3).

Potraga za otkrivenjem svoje istinske jezgre osobnosti od temeljne je važnosti. To je putovanje koje traje cijeli život. Kršćanski mistici često su opisivali unutarnje ja kao “vrhunac duše” (Julian iz Norwicha, oko 1342-1420; Ivan od Križa, 1542-1591; Teresa od Avila, 1515-1582), mjesto gdje Bog prebiva u nama. Samo u središtu našeg “bića” možemo “prestati i znati da ja jesam…” (Ps 46,10). Carl Jung, sa svojom karakterističnom verbalnom nejasnoćom, ponekad je nazivao unutarnje ja Bogom i tako izazivao mnogo pomutnje. Više štete i pomutnje izazvano je krivim uvjerenjem da biblijski stihovi poput “ne ja… već Krist” (Gal 2,20) i principi poput “umrijeti sebi”, naznačuju potrebu da izbrišemo unutarnje ja i zamijenimo ga nekom osobom ili nekim principom koji je stran našemu pravom biću. Pavao je glavni eksponent ove teme, ali on govori o egocentričnosti, a ne o vitalnoj jezgri unutarnjeg ja. Dapače, često govori o vitalnom unutarnjem ja (npr. Ef 3,16-17), većinom opisanom kao “srce”. Egocentričnost se sastoji od pridavanja pažnje unutarnjem ja, što je uzrokovano grijehom i potrebama u ovom životu. To pridavanje pažnje utječe svjesno na samopoštovanje. S druge strane, samopoštovanje koje proizlazi iz unutarnjeg ja prirodno je i nije samosvjesno. Samopoštovanje nije isto što i unutarnje ja, ali je nerazdvojivo. Kad je netko usredotočen na unutarnje ja, poštovanje i prihvaćanje toga unutarnjeg ja prirodne su posljedice.

Literatura: C. Bryant, The River Within (London, 1978); J. i A. McGrath, The Dilemma of Self-esteem: The Cross and Christian Confidence (Wheaton, Illinois, i Cambridge, 1992); J. Sturt, Low Self-esteem, u CC, 1993., 3.2, str. 37-42, i 3.3, str. 2-7; S. Verney, Water into Wine (London, 1985).

M. Chave-Jones

Članak Self-esteem iz NDCEPT preveo D. Jambrek

Naše ja unutarnja je jezgra osobnosti, centar koji se gotovo ne može definirati, iz kojeg svijetli naše osobno biće. Iz ovog fokusa, čovjek može reći “ja jesam” (ponavljajući riječi našeg Stvoritelja). Ovaj “ja jesam” znači da čovjek može postojati kao osoba neovisna od odobravanja i pohvala ili mišljenja drugih ljudi, iako je međuovisnost u živom kontaktu bitan dio uživanja u “ja jesam”. Naše ja je u bivanju, a ne u činjenju. Unutarnje ja se ne pronalazi postizanjem statusa kroz dobra ili važna djela, bogatstvo, ljepotu, intelekt herojstvima različitih vrsta. Ove će stvari nestati tijekom puta ali unutarnje ja ostaje. Veći dio naše zauzetosti i “igranja za publiku” štiti nas od poteškoće pronalaženja sebe. Ta potraga zahtijeva prostor i mogućnosti za tiho razmišljanje. Ponekad je teško suočiti se s tamnim područjima koja smo sakrili, zanijekali ili nazvali drugim imenom jer su nam neugodna i zastrašujuća.

Osjećaj unutarnjeg ja raste postupno u roditeljsko-dječjim odnosima gdje je atmosfera bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja. Takvo dijete je na kraju gdje prima razmjerno nepromjenjivu ljubav i postupno upija životne kvalitete te ljubavi koja isto tako može pokriti i izlaziti na kraj s negativnim kvalitetama. Nijedno iskustvo odgajanja nije savršeno, ali uz malo sreće dijete će primiti dovoljno ljubavi da u sebe unese osjećaj sigurnog identiteta i ličnosti koja postaje njegova. Ovo dijete počinje postupno doživljavati sebe kao vrijednu osobu. To je samopoštovanje: sposobnost da se bude zadovoljan sobom, da ne treba tražiti beskonačna odvlačenja pažnje i potvrđivanja. Na svakoj razini učimo voljeti jer smo prvi bili voljeni (1 Iv 4,19). Ipak, svijet nije savršeno mjesto za odrastanje, i osobnost koja nastaje može imati i ima mnogo teških doživljaja koji mogu jako oštetiti unutarnje ja, koje je krhko i nesigurno u svoj identitet. Mnogi ljudi se tijekom života bore s oslabljujućim učincima tog oštećenja unutarnjeg ja. To stvara nisko samopoštovanje jer su unijeli u sebe poruku da nisu dovoljno voljeni. Oslabljeni su u sposobnosti da budu zadovoljni sa sobom, uvijek trebajući potvrđivanje i ponovno uvjeravanje izvana. Nesigurni su u donošenju odluka i u aktivnostima koje bi htjeli raditi. Mogu imati stalnu potrebu dokazati da su bolji od drugih, ili mogu pokazati nagonsku težnju za moći. Nadjačavajuća potreba da ugode ljudima i da im se svide smeta njihovoj sposobnosti da spontano i otvoreno ljube; njihova sposobnost da prihvate sebe također je jako poremećena. Samopoštovanje nema nikakve veze s imanjem preuveličane ideje o svojoj važnosti. To je egocentričnost i često je kompenzacijsko sredstvo za nisko samopoštovanje (v. Rim 12,3).

Potraga za otkrivenjem svoje istinske jezgre osobnosti od temeljne je važnosti. To je putovanje koje traje cijeli život. Kršćanski mistici često su opisivali unutarnje ja kao “vrhunac duše” (Julian iz Norwicha, oko 1342-1420; Ivan od Križa, 1542-1591; Teresa od Avila, 1515-1582), mjesto gdje Bog prebiva u nama. Samo u središtu našeg “bića” možemo “prestati i znati da ja jesam…” (Ps 46,10). Carl Jung, sa svojom karakterističnom verbalnom nejasnoćom, ponekad je nazivao unutarnje ja Bogom i tako izazivao mnogo pomutnje. Više štete i pomutnje izazvano je krivim uvjerenjem da biblijski stihovi poput “ne ja… već Krist” (Gal 2,20) i principi poput “umrijeti sebi”, naznačuju potrebu da izbrišemo unutarnje ja i zamijenimo ga nekom osobom ili nekim principom koji je stran našemu pravom biću. Pavao je glavni eksponent ove teme, ali on govori o egocentričnosti, a ne o vitalnoj jezgri unutarnjeg ja. Dapače, često govori o vitalnom unutarnjem ja (npr. Ef 3,16-17), većinom opisanom kao “srce”. Egocentričnost se sastoji od pridavanja pažnje unutarnjem ja, što je uzrokovano grijehom i potrebama u ovom životu. To pridavanje pažnje utječe svjesno na samopoštovanje. S druge strane, samopoštovanje koje proizlazi iz unutarnjeg ja prirodno je i nije samosvjesno. Samopoštovanje nije isto što i unutarnje ja, ali je nerazdvojivo. Kad je netko usredotočen na unutarnje ja, poštovanje i prihvaćanje toga unutarnjeg ja prirodne su posljedice.

Literatura: C. Bryant, The River Within (London, 1978); J. i A. McGrath, The Dilemma of Self-esteem: The Cross and Christian Confidence (Wheaton, Illinois, i Cambridge, 1992); J. Sturt, Low Self-esteem, u CC, 1993., 3.2, str. 37-42, i 3.3, str. 2-7; S. Verney, Water into Wine (London, 1985).

M. Chave-Jones

Članak Self-esteem iz NDCEPT preveo D. Jambrek

 

Scroll to Top