Trebaju li nam i danas darovi Duha

Trebaju li nam i danas darovi Duha?

dr. sc. Ervin Budiselić

Postoji dosta neslaganja vezanih uz temu o darovima Duha. Primjerice, često se miješaju „duhovni darovi“ i „darovi Duha“, postoje razna gledišta u pogledu toga koliko je darova Duha, pojedini darovi različito se definiraju i u konačnici, neki su stava da neki od darova Duha nisu više djelatni i danas. Ako se ovome još pridoda pomutnja povezana s tim što se sve pripisuje djelovanju Duha danas u Crkvi, pisati o ovoj temi poprilično je nezahvalno. 

Prije svega, pozabavit ćemo se pitanjem pojma karizma i tako dobiti odgovor na pitanje tko su zapravo „karizmatski kršćani“, što je sve u vrlo bliskoj vezi s temom o darovima Duha. Riječ karizma javlja se u Novome zavjetu sedamnaest puta a predstavlja spoj izraza charis – ‘milost’ i ma – ‘djelovanje’. U Novom zavjetu karizme su povezane s darom opravdanja (Rim 5,15-16) i vječnoga života (Rim 6,23), darom određenih blagoslova (darovima koje je Bog dao Izraelu (Rim 11,29); dar neženstva (1 Kor 7,7)), s darovima koji su povezani s Božjom milošću (Rim 12,6-8; 1 Tim 4,14; 1 Pt 4,10-11), darom izbavljenja od opasnosti (2 Kor 1,11) i s darovima u poveznici s Duhom Svetim (1 Kor 12,4-10). Pojam karizma također se javlja i u 1 Tim 4,14 i 2 Tim 1,6 kada Pavao govori o darovima koje je Bog dao Timoteju.

Ovaj zamoran dio taksativnog nabrajanja nužan je da bi se moglo uvidjeti kako se pojam karizma upotrebljava na razne načine. Što se tiče darova, kada Novi zavjet karizme dovodi u vezu s Duhom, tada je riječ o „darovima Duha“, ali kada ih povezuje s charis (‘milošću’), tada govorimo o tzv. „duhovnim darovima“ (točnije, to su „milosni darovi“ ili darovi kojima je izvor milost). Poprilično je štetno upotrebljavati pojam „duhovni darovi“, jer takav pojam ne postoji u grčkom novozavjetnom tekstu, a osobito je štetno kada se tom etiketom označavju „darovi Duha“, jer tada dolazi do miješanja darova koji su povezani s milošću i darova koji su povezani s Duhom. Prihvativši činjenicu da charisma pneumatikon označava karizme (darove) koji su povezani s Duhom, treba uzeti u obzir i 1 Korinćanima 12 da bi se uvidjelo kako su darovi Duha posebna vrsta darova koja se razlikuje od takozvanih „duhovnih darova“.

Što je toliko posebno kod darova Duha? Prije svega, ti darovi nisu u trajnom vlasništvu ili posjedovanju vjernika (za razliku od milosnih darova ili darova po milosti koje vjernici trajno posjeduju i odgovorni su za njihov razvoj i djelovanje u njima). Te darove Duh daje vjernicima od slučaja do slučaja već prema tome kako Duh želi. Pavao piše Korinćanima sljedeće: „svakome se daje očitovanje Duha…“ (1 Kor 12,7). Glagol “daje”, grč. didomi, upotrebljen je u pasivu prezenta što može podrazumijevati dvoje: a) upotreba prezenta upućuje na to da se ti darovi daju i očituju kada se Božji narod sakupi zajedno i kada se Duh odluči očitovati preko pojedinaca koje on u tome trenutku izabere; b) oblik pasiva upućuje na nemogućnost da vjernici u svojoj vlastitoj snazi proizvedu te manifestacije. Vjernik za ove manifestacije ovisi o Duhu i tek kad Duh krene djelovati na neke od ovih načina i odluči se preko nekog očitovati, vjernik dobiva mogućnost da djeluje u jednom ili više darova Duha. To također znači da jedna osoba u jednom trenutku može biti osposobljena da djeluje u jednom, a drugi puta u drugom daru Duha.

Drugo, izvor tih darova je Duh, jer se on očituje kroz njih, a ne vjernikova zrelost, duhovnost, obrazovanje ili inteligencija. Duh je taj koji preko ljudi otkriva svoju mudrost, znanje, snagu i spoznaju. U skladu s time nije ni čudno da je crkva u Korintu u kojoj je bilo nezrelosti, podjela, svađa, sebičnosti pa i nemorala ipak bila u stanju manifestirati darove Duha na svojim sastancima. To samo govori o činjenici da darovi Duha nisu manifestacija nečije duhovnosti, zrelosti ili svetosti, već su manifestacije Duha, a njihovo manifestiranje ovisi o otvorenosti i spremnosti da se bude upotrijebljen od Boga na takav način. Stoga je opravdano zaključiti da darovi Duha nisu znak vjernikove zrelosti niti kvalitete nečijeg odnosa s Bogom.

Treće, svrha je tih darova zajedničko dobro, i cijela zajednica može učestvovati u njima jer „svakome [moj naglasak] se daje očitovanje Duha na opću korist“ (1 Kor 12,7). Jednako tako u 14,26 Pavao izjavljuje: „Kad se god sastajete, svaki od vas može imati hvalospjev, pouku, objavu, govor u tuđem jeziku ili njegovo tumačenje; neka sve bude na izgradnju.“ Ovo govori o činjenici da su potencijalno svi vjernici u Korintu mogli učestvovati u crkvenom sastanku na način koji je upućivao na to da ih je Duh Sveti osposobio za djelovanje u određenom daru.

Unatoč stajalištu o tome koliko je darova Duha (o čemu se može zasebno raspravljati) i neovisno o tome kako razumijemo i definiramo pojedini dar Duha (što je posebna tema), bitno je istaknuti sljedeće: darovi Duha razlikuju se od darova o kojima je riječ u Efežanima 4,11 ili Rimljanima 12,6-8, gdje pojedini vjernici posjeduju neke darove, ali ne mogu imati ostale darove, niti su ovi darovi ograničeni samo na one koji vode nedjeljna bogoslužja, propovijedaju i tome slično. Naprotiv, svaki vjernik u datom trenutku može biti upotrijebljen na bilo koji od devet nabrojanih načina u 1 Kor 12, 7-11 što pridonosi spontanosti i dinamici (da ne kažem neplaniranosti ili „neredu“) nedjeljnih bogoslužja. To je uistinu nadnaravna dimenzija kršćanstva jer svaki vjernik neovisno o duhovnoj zrelosti ili crkvenom položaju može djelovati u proroštvu, riječi znanja, daru čudesa itd.

Nažalost, sudjelovanje svakog člana crkve na bogoslužjima na ovakav način (naravno, to ovisi o djelovanju Duha jer se ovakve manifestacije ne mogu planirati niti isprovocirati) često je zapostavljeno, jer ukoliko se ovakve manifestacije ograničavaju u bilo kojem obliku, zabranjuju, ili se dopušta da samo izabrani voditelji djeluju u njima i pridonose izgradnji crkve, utoliko  se ostatak crkvenog članstva na bogoslužjima svodi samo na promatrače i pasivne sudionike. I dok je red i ustroj crkve i crkvenih bogoslužja nužan i potreban, nažalost ovo drugo je ponekad zapostavljeno, zanemareno ili se zabranjuje. Mi često jednostavno ne znamo kako pomiriti i uskladiti karizmatsku dimenziju djelovanja darova Duha s opravdanom potrebom za uređenjem i sustavom crkvenih sastanaka.

Što se tiče nevjernika, navod u 1 Kor 14, 24-25 uistinu ima izniman značaj jer pokazuje kako služba darovima Duha ne samo da izgrađuje Crkvu već može dovesti i nevjernika do pokajanja. Pavao pri tom govori o prorokovanju, ali smatram da je prorokovanje samo reprezentativan primjer, jer svaki dar Duha Bog može upotrijebiti za obraćenje nevjernika i u tome se nalazi ljepota i nadnaravnost tih darova. Nažalost, među crkvama reformacijske baštine pojedine crkve ograničavaju djelovanje Božjeg Duha na slavljenje i Riječ, dok neke čak smatraju da Duh djeluje isključivo kroz navještaj riječi pa u skladu s time ne pridaju neku preveliku pažnju slavljenju jer smatraju da ono ne može promijeniti osobu i dovesti je u preobražavajući kontakt s Bogom. Stoga se sve karte bacaju na propovijedanje koje postaje središte bogoslužja i središnji način evangelizacije. No 1 Kor 14,24-25 ukazuje na to da djelovanje Božjeg Duha kroz svoje darove ima evangelizacijski učinak na nevjernike koji dođu na nedjeljna bogoslužja, jer nije pastorova poruka ta koja će ih uvjeriti da je Bog među njima, već djelovanje crkvenog članstva u darovima Duha.

U zaključku ističem misao koju sam prije dosta godina čuo od jednog profesora na predavanju o tome kako se kršćani najčešće dijele oko onoga što bi ih trebalo spajati. Ta izjava izrečena je u kontekstu govora o krštenju i Gospodnjoj Večeri, ali vjerujem da je primjenjiva i na temu darova Duha. Kršćani su nažalost podijeljeni i po pitanju darova Duha, a vjerojatno je dio te podjele uzrokovan doktrinarnim i praktičnim zlouporabama, pa je onda lakše nekako sve „baciti kroz prozor“ ili barem „držati na ledu“ nego se upustiti u rizik spremnosti da Bog djeluje po darovima Duha u svojoj Crkvi. Ako je točna izjava jednog mog starijeg brata da su se pentekostne crkve pretvorile u dobre baptističke crkve, onda imamo problem nedostatka dobrih primjera koji mogu i trebaju potaknuti, nadahnuti i poučiti druge kako da budu otvoreni za djelovanje Duha. Naime, ono što u jednom naraštaju postane iznimka, u drugom naraštaju postaje pravilo, a u trećem tradicija. I tada postaje jako teško od iznimke napraviti nešto uobičajeno i što se podrazumijeva. Drugim riječima, teško je od ostvariti „staro normalno“.

Darovi Duha pružaju svjedočanstvo i vjernima i nevjernima da je Bog i danas živ, djelatan i prisutan među svojim narodom. Stoga, prionimo uz Božju riječ istražujući što točno Biblija govori o darovima Duha, poučavajmo o toj temi Crkvu, uklonimo između sebe doktrinarne i praktične zlouporabe i podignimo budući naraštaj vjernika kojem će biti normalno „hodati“ u darovima Duha.

Scroll to Top