Treća nedjelja došašća, RADOST

Treća nedjelja došašća, RADOST

Palimo treću tzv. pastirsku svijeću, kojom slavimo radost i veselje.

Luka 1,46b-56; Izaija 61,1-4

dr. sc. Dalia Matijević

Priznajte sami, postoji li bolji način da doživimo radost adventske nedjelje nego da ugodimo sve strune našeg bića na Marijin Magnificat (Luka 1,46b-56)? Sigurna sam da će sad mnogima pasti na pamet i bolji načini radovanja, no ja ću se ipak usuditi ustrajati na ovom. Što se dešava u našim dušama kad uzmemo u obzir Marijinu stranu priče?

Duša moja slavi Gospodina i duh se raduje mome Spasitelju …

Marijino slavljenje u veličanstvenoj zahvalnosti je zaista zanosno. Himnično nizanje starozavjetnih aluzija i izreka priziva najljepše akorde našeg vjerovanja. No ipak, zastanimo na trenutak i pokušajmo razumjeti dubinu drhtaja ove mlade djevojke, koja je međutim pozvana da se raduje silnom radošću.

Nakon svoje nevjerojatne objave i nakon što ustvrdi da Bogu ništa nije nemoguće, anđeo Gabrijel ostavlja Mariju da sama muči svoju muku usred galilejske pustoši.

Kad razgovarate s ateistima, čitava priča Marijina djevičanskog začeća zapravo ispada zabavna. Kažu „ništa nova pod suncem“ da neka mlada djevojka drhti pred činjenicom neplanirane trudnoće. Hm, kažem ja, a što ako joj zbog te trudnoće prijeti kamenovanje do smrti? Što ako joj se život mijenja na način da će od sada ovisiti isključivo o milosti ljudi, koji se baš i nisu iskazali milošću toleriranja, da ne kažem razumijevanja, svakog odstupanja od dominantne društvene svijesti?

Ipak, ovdje se (srećom?) radi o nečem drugom. Ovdje se, između ostalog, radi o misteriju nevinosti, uprizorenom kroz djevičansku čistoću. Radi se zapravo o nevinosti, koja predstavlja središnju točku našeg bića, točku u nama za koju Thomas Merton (1915.-1968.) kaže da je „nedirnuta grijehom i iluzijom, živi vrutak čiste istine i radosti … koja u potpunosti pripada Bogu“.

Gabrijelova objava u Lukinom tekstu razotkriva jedan od ključnih aspekata Božje ljubavi. Ona naime jasno upućuje na činjenicu koliko je važan način na kojeg odgovaramo na Božju ljubav.

Nekoliko redaka prije no što se u 1. poglavlju Lukina evanđelja anđeo pokaže Mariji, isti taj anđeo već ostarjelom, no „pravednom i besprijekornom“ svećeniku Zahariji (Luka 1,6) objavi da njegova vremešna supruga nosi sina, koji će biti velik pred Gospodinom tako što će pripremati ljude za Njegov dolazak. No Zaharijina je reakcija samo puka ljudska nevjerica: “Kako ću znati da je to istina?” (Luka 1,18).

Za razliku od njega, Marijina je reakcija na anđeosku objavu radikalno drugačija: “Kako će to biti? Pa još sam djevica!” (Luka 1,34).

Zaharija traži znanje, pojašnjenje, informaciju, dok je Marijina reakcija jednostavna i duboka osupnutost pred živim Božjim misterijem. Konačno, nije ona ta koja gubi glas (Luka 1,20), zar ne? Ona ga tek sada zapravo dobiva. Baš kao i svi drevni proroci u istoj situaciji, Marija kaže „Evo me. Tu sam.“

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj…

Zagledajmo se dakle, ove nedjelje, s novom dubokom svijesti u činjenicu da je i naše spasenje neposredno vezano za neku davnu spremnost jedne nevine djevojke da bez ikakve dvojbe prihvati svoju ulogu u Božjem planu sveopćeg spasenja.

Radujmo se stoga uz grlati smijeh i veselo klicanje, jer je i kroz našu „nevinost i čistoću“ Duh Gospodnji u nama, jer smo kadri zarobljenima objaviti oslobođenje te utješiti i razveseliti ožalošćene, jer smo po Njemu „hrastovi pravednosti“ (Izaija 61,1-4), jer smo konačno oni koji (istina kroz teške trudove svojih nevjerica i oklijevanja) ipak naposljetku Krista donose na svijet.

Scroll to Top