Uskrsnuće Isusa Kralja

Kada kažemo da je Isus uskrsnuo od mrtvih, često nismo ni svjesni dubine, širine i visine te izjave. Stoga bih ovdje volio istražiti važnost Isusova uskrsnuća kroz tri različite prizme.

(1) Isusovo uskrsnuće i židovski blagdani

Prvo, u Bibliji nalazimo sedam mjesečnih blagdana (šabat je tjedni blagdan) koji su obilježavali važne trenutke izraelske povijesti, ali koji su ujedno i proročka najava budućeg Mesijinog dolaska i djelovanja. Dakle, ta su značenja utkana u blagdane, i samo je potrebno doživjeti apokalipsu (‘otkrivenje’ tj. ‘micanje vela’) da se ona prepoznaju i povežu s Isusom iz Nazareta. To je posebice dobro vidljivo u Evanđelju po Ivanu gdje Ivan povezuje Isusovo djelovanje sa židovskim blagdanima želeći nam pokazati da svoje konačno ispunjenje ti blagdani imaju u Isusu iz Nazareta.

Prva tri proljetna blagdana su Pasha, Beskvasni kruhovi te Blagdan prvih plodova, a neki kažu da jednom u devet godina ova tri blagdana padaju uzastopce. Povezano s Isusom to je izgledalo ovako: Isus je bio razapet na Pashu (petak), položen je u zemlju na Beskvasne kruhove (subota) i uskrsnuo je na Prve plodove (nedjelja). O tome Pavao ponešto govori u 1 Korinćanima 15,20 kada kaže da je Isus „prvenac umrlih“. Blagdan Prvih plodova bio je blagdan kada su Židovi pred Jahvu donosili prvine svojih plodova u nadi i molitvi da će im Jahve na kraju dati da iskuse i žetvu za tu godinu. U poveznici s Isusom ovaj blagdan najavljuje da će, baš kao što je Isus uskrsnuo od mrtvih, što je najava buduće žetve tj. uskrsnuća, uskrsnut i svi oni koji pripadaju Bogu – oni su dio njegove žetve.

(2) Isusovo uskrsnuće i poraz demonskih sila

Kada je Jahve stvarao nebo i zemlju, stvorio je nebesku i zemaljsku obitelj. Nebeska se obitelj sastojala od anđela i drugih duhovnih bića, a Edenski vrt možemo promatrati kao Božji hram na zemlji, kao mjesto gdje se nebo doticalo sa zemljom (što kasnije pojašnjava kako se Zmija našla u Edenskom vrtu i zavela prve ljude). U Jobu 38,4-7 govori se da su „sinovi Božji” (heb. bene elohim) također bili prisutni dok je Jahve stvarao zemlju, a tekstovi poput Psalma 8 pokazuju nam da je Jahve postavio čovjeka kao vladara na zemlji tj. kao njegovu sliku u odnosu na ostatak stvorenja. Zašto je to važno znati?

Zmija, koja se pobunila u želji da bude kao Jahve, kuša čovjeka da oni budu kao „bogovi” (ne da budu kao Jahve, već kao nebeska bića) i time nudi čovjeku da prekorači granice svojeg autoriteta koji je ograničen na zemlju. To dovodi do toga da Jahve proklinje Zmiju, zemlja također biva prokleta, a čovjek i žena bivaju kažnjeni i odvojeni od Božje prisutnosti. Odvojen od Boga, čovjek se nalazi pod utjecajem Zmije. Biblijska priča nam dalje pokazuje kako se ljudi nalaze pod utjecajem palih anđela koji ih odvajaju od spoznaje Jahve i usmjeravaju ih da štuju njih, a ne Jahvu, kao bogove (vidi Ponovljeni zakon 32).

U takvim okolnostima, Jahve izabire pojedinca po imenu Abram (Pnz 26,5; Još 24,2) i od njega stvara prvo porodicu pa narod koji je poseban jer je „odvojen“ od svih drugih naroda. Biblijskim jezikom to znači biti odvojen od utjecaja demonskih sila, jer Jahve želi kraljevati nad tim narodom. Upravo je taj narod izabrano sredstvo da bude posvećen te ostalim narodima koji se nalaze pod utjecajem Zloga donese spoznaju jedinog pravog Boga i pozove ih na obraćenje od idolopoklonstva k Jahvi.

Ako zakoračimo u Novi zavjet, tekstovi poput 2 Korinćanima 4,3-4, Efežanima 2,1-4, Hebrejima 2,14-15 ili 2 Timoteju 2,25-26 svjedoče o „krvnoj slici“ ljudskog roda: čovjek je u vlasti grijeha, ali i u vlasti Zloga. Sotona kao začetnik zla odvaja ljude od Boga, drži ih u tom stanju zarobljenosti i samim time je ljudski rod osuđen na propast. 

No Isusova žrtva i uskrsnuće predstavljaju poraz tih sila jer izbavljenje od grijeha predstavlja izbavljenje od smrti, a to pak znači izbavljenje od utjecaja i vlasti demonskih sila. Stoga će Pavao u Efežanima 1,19-23 povezati Isusovo uskrsnuće s porazom tih zlih duhovnih sila koje više nemaju pravo vladati nad životima onih kojima su grijesi oprošteni. A smrt kao zadnji neprijatelj, prema 1 Korinćanima 15,26, bit će poražena na kraju uskrsnućem vjernika u Kristu. Dakle, Isusovo uskrsnuće donosi slobodu od grijeha, smrti, ali i života pod utjecajem demonskih sila koje više nemaju pravo vladati u našim životima.

(3) Isusovo uskrsnuće i kraljevstvo Božje

Jedna od najtežih istina za Isusove učenike bila je ideja Mesije koji umire na križu. Isus kao Mesija, ajde još nekako, ali Mesija koji umire??? U Mateju 16 vidimo kako Petar brani Isusu otići na križ; u Luki 24 vidimo kako dvojica učenika lamentiraju nad Isusovom smrću na križu i u tome vide kraj svojih nada za obnovu kraljevstva Božjeg. No ako mislite da su samo oni tada imali problem s time, bilo bi dobro napraviti anketu i priupitati prosječnog vjernika danas da nam pojasni vezu između Isusova križa i uskrsnuća te kraljevstva Božjeg. Kakve bismo sve odgovore dobili? 

Zanimljivo je kako je Isusova poruka od početka njegove službe bila dolazak kraljevstva Božjeg, što Novi zavjet naziva porukom Evanđelja. No onda na kraju njegove zemaljske službe dolazi križ i opravdano je postaviti pitanje kakve veze ima poruka o kraljevstvu Božjem s križem. U očima njegovih učenika križ se činio kao podbačaj poruke o dolasku kraljevstva na sličan način kao što je nama danas problem povezati križ s kraljevstvom. No…

U Hebrejskoj Bibliji jasno stoji da je jedna od zadaća kralja suditi (vidi npr. Psalam 72). Suđenje se sastoji od toga da kralj kazni nepravedne, a spasi pravednike. No što se događa na križu? Suđenje… Isus kao kralj prakticira svoje pravo da sudi, no s jednom velikom razlikom: on kao kralj uzima mjesto nepravednih i umire umjesto njih. Prikladno, Isusova krivnja napisana na križu bila je u tome da je on kralj Židova, što je i bila istina. I stoga križ nije nešto što je odvojeno od kraljevstva Božjeg, već je to čin koji otvara vrata širenju kraljevstva Božjeg. Jer ne samo da Isus tim činom omogućuje ljudima spasenje već na taj način i poražava demonske sile.

Ako pogledamo u 1 Korinćanima 15,20-28, vidjet ćemo da Pavao jasno povezuje Isusov križ i uskrsnuće sa širenjem kraljevstva Božjeg. Isus je prvenac od umrlih, a sveopće uskrsnuće označit će poraz demonskih sila (15,24) i same smrti (15,26). Sve to Pavao začinja jezikom kraljevstva: „Jer on treba kraljevati dok ne položi sve neprijatelje pod svoje noge“ (15,25). Dakle, Isusova pasija dio je šire poruke o kraljevstvu Božjem – poruka Evanđelja je i dalje poruka o dolasku kraljevstva Božjeg, a pasija je samo jedan dio (doduše središnji) te poruke. Dakle, ne postoji „križ“ bez „kraljevstva Božjeg“ niti postoji „kraljevstvo Božjeg“ bez „križa“. 

Da Isus nije platio cijenu grijeha, ne bi bilo moguće poraziti smrt niti osloboditi ljude od demonske vlasti. Smrt dobiva svoju snagu od grijeha (1 Kor 15,56), no samim time što je Isus svojim životom (krvlju) „pokrio“ naš život, smrt gubi svoju snagu, a samim time i demonske sile gube pravo na ljude. Isusov križ i uskrsnuće otvaraju vrata uspostavi kraljevstva Božjeg tako da oni koje grijeh odvaja od Boga sada mogu biti u zajedništvu s Bogom i očekivati dan kada će Ga u Njegovom kraljevstvu vidjeti „licem u lice“.