Hodaj putovima Božjim!

Monika Bajić, mag. theol. 

Halakh je starozavjetna hebrejska riječ za „hodati“. Međutim, pojam hodanja u Bibliji razlikuje se od onog što pod tim pojmom podrazumijevamo danas. Suvremeni ljudi hodanje uglavnom doživljavaju kao razonodu. Za biblijske je ljude hodanje bilo glavni način putovanja. Prosječna osoba nije koristila konje, no s vremena na vrijeme uz osobu bi hodao magarac, iako su te životinje često korištene za prenošenje robe, a ne ljudi (npr. Post 42,26).

U Bibliji je hodanje bilo način života i to nimalo lak. Ljudi su rijetko imali luksuz kretanja na ravnom terenu. Zapravo, topografski, biblijske zemlje predstavljaju nevjerojatan spoj raznolikosti na vrlo malom području. Razmotrite pojas zemlje koji se proteže od obale Sredozemnog mora preko Jeruzalema do Mrtvog mora. Ovaj pojas zemlje širok je samo osamdesetak kilometara s visinskom razlikom od oko tisuću metara. Također, postoji nekoliko ekoloških zona sa svojstvenom klimom i vegetacijom (kamena pustinja, planine i doline). Primjetno je stoga da hodanje ovom zemljom nije bilo lako. 

Putovanje je često podrazumijevalo i kretanje prema gore ili dolje. To se odražava u hebrejskom rječniku. Uobičajeni su glagoli koji znače ‘ići gore’ ili ‘ići dolje’. Tekstovi poput uvoda u knjigu Jone puni su glagola kretanja: „Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: ‘Ustani’, reče mu, ‘idi [halakh] u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.’ A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve.“ (1,1-3; KS). Tekst ne kaže točno gdje Jona počinje putovanje. Većina je stanovnika Izraela i Judeje živjela u središnjem gorju. Dakle, kada se u tekstu kaže „siđe u Jafu“, vjerojatno je da se govori o proroku koji se preselio iz središnjeg planinskog područja u obalni grad Jafu (ili Jopu). Također, postoji koncept po kojem je Božja prisutnost na nebesima (zato se govori o zloći Ninive koja se popela do Boga). Dakle, Jonin silazak, prvo u Jafu, a zatim u spremište broda, upućuje na njegov pokušaj bijega od Boga.

Kao što nam ovi primjeri predočavaju, lakše možemo razumjeti određene biblijske tekstove kada razumijemo pojmove poput pojma hodanja i ono što su takvi pojmovi podrazumijevali u biblijskim zemljama. Izaija 40 još je jedan dobar primjer. Tekst naviješta poruku nade izbjeglicama koje su protjerane iz Jeruzalema u Babilon. „Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek’ se povisi svaka dolina, nek’ se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek’ se poravna, strmine nek’ postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila’.“ (Iz 40,3-5; KS).

Na prvi se pogled tekst može činiti zbunjujućim: zašto povisiti doline i spustiti planine? Zar doline i planine nisu mjesta ljepote? Neki ljudi čak govore o osobnim susretima s Bogom u smislu „iskustava na vrhu planine“. Kad imamo na umu da su se u biblijska vremena putovanja odvijala pješice, ovi Izaijini redci imaju više smisla. Usred teškog terena postoji vizija ceste kojom se može lako putovati. Štoviše, njom će putovati nitko drugi nego Bog! Ideja je da bi ovaj put trebao biti prikladan za izraelskog kralja, njihova Gospodina Boga. U ovom tekstu ima čak i naznaka povratka samih izbjeglica iz progonstva u Jeruzalem. Ovim putem putuju laganim hodom. Narod se kreće s Bogom ravnim putem, iz progonstva prema domu.

Dok se u prethodnom odlomku očituje velika nada, raniji odlomci u Izaiji govore o Božjem sudu i kazni za zloću. Tekst se nekoliko puta koristi slikama trnovitih biljaka koje prekrivaju zemlju kako bi govorio o Božjem sudu (Iz 5,6; 7,23-25; 34,13). I ovdje je bitno imati na umu da su ljudi uglavnom putovali pješice. Pučani su obično nosili sandale, dok su siromašni hodali bosonogi. Odjeća se većinom izrađivala od vune ili lana, a ne od kože. Stoga možemo zamisliti kako su trnje i drač činili hodanje dosta bolnim, čak i opasnim, te su bili znak da je zemlja napuštena i zapuštena.

I druge su opasnosti pratile jednostavnu radnju hodanja. U Postanku, Abraham i Sara tjeraju Hagaru i Išmaela iz svoje kuće: „Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti. Vrludala [halakh] je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. Potrošivši vodu iz mješinice, ostavi dijete pod jednim grmom, a sama ode [halakh] i sjede nasuprot, daleko koliko lûk može dobaciti. Govorila je u sebi: ‘Neću da vidim kako dijete umire.’ Sjedeći tako, udari u jecanje.“ (21,13-16; KS). Jedino je Božje djelo moglo spasiti Hagaru i Išmaela. Hodanje kao primarni način kretanja u biblijskim vremenima nerijetko je moglo biti opasno po život.

Opasnosti ne dolaze samo iz okoline nego i od drugih ljudi. U knjizi Brojeva, Izraelci se pokušavaju probiti iz Egipta u Obećanu zemlju. Prilaze edomskom kralju tražeći od njega dopuštenje da prođu kroz njegovu zemlju: „Pusti nas da prođemo [avar] kroz tvoju zemlju. Nećemo ići preko [avar] polja ni vinograda niti ćemo piti vodu iz bunara; ići [halakh] ćemo Kraljevskim putem, ne skrećući ni desno ni lijevo, dok ne prođemo [avar] tvoje područje“ (20,17; KS). Edom odbija. Kada je Izrael ponovno zatražio da prođe pješice, Edom izlazi teško naoružan, spreman da krene u rat protiv prijestupnika. Izrael ide dugim putem oko Edoma. Hodanje, dakle, nije bio lak zadatak. Ipak, ono je bilo sastavnim dijelom načina života za većinu ljudi o kojima se govori u Bibliji.

Hodanje bi se čak moglo upotrijebiti kao metafora dok se govori o nečijem vjerskom životu. U knjizi Jeremije čitamo: „Ovako govori Jahve: ‘Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite [halakh] i naći ćete spokoj dušama svojim! Al’ oni rekoše: ‘Ne idemo [halakh]!”“ (6,16; KS). Prorok se kasnije vraća istoj slici, govoreći da su ljudi zanemarili Božje staze do te mjere da je cijela zemlja propala. To je poput zemlje bez pouzdanih putova: „A narod moj mene zaboravi! Kâd prinose ništavnosti, posrnuše na putovima svojim, na stazama drevnim, i hode stazama i putem neprohodnim. I tako su zemlju u pustoš obratili, na vječnu porugu, da se nad njom zgraža svaki prolaznik glavom mašući.“ (Jer 18,15-16; KS). Psalmi predstavljaju goleme dobrobiti hodanja Božjim stazama: „Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode [halakh] po zakonu [torah] Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem [lev] njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode [halakh] putovima njegovim.“ (119,1-3; KS).

Iako je hodanje bez sumnje bilo izazovno u drevna vremena, blagostanje i odmor mogli su se pronaći hodajući Božjim putovima. A sagledavanjem različitih asocijacija koje proizlaze iz pojma halakh, moguće je ostvariti bolje razumijevanje biblijskog teksta.