Čekanje i nada

Monika Bajić, mag. theol. 

Ako postoji jedna stvar koju suvremeni svijet mrzi, to je čekanje. Sa sobom nosimo pametne telefone kojima zaokupljamo svaki trenutak kada nešto čekamo. Suvremeno društvo uvjetuje ljude da očekuju trenutne rezultate. Kada nešto poput prometa ometa planove, ljudi postaju nevjerojatno frustrirani. 

Ali što ako postoji nešto iskupljujuće u čekanju? Što ako iz toga može proizaći dobro? Što ako prihvatimo osnovnu istinu da svi na zemlji nešto iščekuju? Što ako se manje usredotočimo na smanjenje vremena čekanja, a više na ono što čekamo? Biblijski junaci daleko su od savršenstva, ali polažu nadu u Boga da će učiniti konkretne stvari u njihovim životima. Abraham i Sara jako dugo su čekali da im Bog da potomke. Robovi u Egiptu čekali su slobodu. Oni koji su lutali pustinjom čekali su ulazak u Obećanu zemlju. Opkoljeni grad čekao je čudesno spašavanje. Izbjeglice u Babilonu čekale su da ih Bog vrati kući. Kršćani čekaju Isusov povratak.

U Bibliji se čekanje manje odnosi na gubljenje vremena, a više na nadu. U stvari, hebrejska riječ za „nadu“ je tiqvah, a njezin korijen qavah znači „čekati“ (tražiti, nadati se, očekivati). Nadati se nečemu dubinski je povezano s čekanjem da se to dogodi. Primjerice, u Postanku 49,18 redak kaže: „BOŽE, čekam [qavah] da me spasiš“ (SHP). Suvremeni hrvatski prijevod Biblije ispravno prevodi glagol s „čekam“. Međutim, ovo također prenosi blisko povezan koncept polaganja nade u Božje spasenje. Sličnu misao vidimo u Psalmu 62,5: „Samo je u Bogu mir, dušo [nefeš] moja, samo je u njemu nada [tiqvah] moja.” (KS). Hebrejski pojmovi otkrivaju odnos između čekanja i nade.

Mnoge hebrejske riječi imaju korijene u živopisnim, konkretnim slikama. Tako su hebrejski pojmovi za „nada“ i „čekati“ povezani i s riječi za „vrpcu/konop“. Ilustraciju te veze nalazimo u knjizi Jošue 2, gdje izraelske uhode izviđaju grad Jerihon i ostaju kod žene po imenu Rahaba. Uvjeravaju je da će njezin dom biti pošteđen tijekom invazije ako zaveže crvenu vrpcu (tiqvah) na svom prozoru. Kada je Jerihon pao, kuća označena crvenom tiqvah jedina je ostala stajati. No kako su nada i vrpca povezani? Misao vodilja je sljedeća: nada je vrpca pričvršćena za nešto veće u budućnosti. Rahabina vrpca bila je pričvršćenja za njezin prozor na gradskim zidinama i vidljiva Izraelcima, što je bio znak njezine odanosti njima i simbol da je njezina nada vezana za njihova Boga.

U tom kontekstu korisno je još pogledati Mudre izreke 10,28: „Čekanje pravednika izlazi u radost, a nadanje [tiqvah] se bezbožnika razbija“ (Šarić). Drugim riječima, zli se drže vrpce koja ne vodi nigdje dobro. Pravednici u međuvremenu pronalaze put do radosti. Povezani su s nečim višim i trajnijim od njih samih. Poanta ove poslovice je da i dobri i zli imaju nade i snove. Oni koji svoju budućnost usklade s Bogom na kraju će iskusiti radost. Oni koji polažu svoju vjeru u novac ili materijalna dobra bit će jako razočarani: „Kad zli umre, propada mu nada [tiqvah]; uzalud se uzdao u bogatstvo“ (Izr 11,7; SHP). 

Popularni redak iz Starog zavjeta u Jeremiji 29,11 glasi: „Jer, znam što sam vam namijenio –

kaže BOG – blagostanje, a ne nesreću. Osigurat ću vam budućnost kakvoj se nadate [tiqvah].“ (SHP). Sam po sebi, ovaj je redak donio utjehu mnogim kršćanima. Međutim, tek u svom kontekstu on postaje posebno značajan. Ove riječi nisu izgovorene pojedincima koji pokušavaju postići uspjeh prema svjetskim standardima. One su upućene skupini izbjeglica u Babilonu (današnji Irak) koje su izgubili svoje domove i voljene. Tamo, u stranoj zemlji u kojoj su trpjeli razna razočaranja, ljudi su primili od Jeremije pismo ispunjeno nadom koje je sadržavalo ove riječi. Bog nije odustao od ovih ljudi; čak i kada su bili pod teretom vlastitih grijeha. Još uvijek imje planirao dobro za njihovu budućnost.

Stvarnost je takva da ne ide uvijek na dobro za ljude koji se nadaju Bogu. Biblijski tekst opsežno se bavi neispunjenom nadom. Zapravo, knjiga o Jobu upotrebljava riječ tiqvah više nego bilo koja druga knjiga Biblije. Iako Job ima reputaciju strpljivog čovjeka, čitatelji knjige znaju da to rijetko opravdava. Bijesni, jadikuje i trese šakom na Boga zbog patnje koju trpi. U jednom trenutku on viče: „Gdje mi je onda nada [tiqvah]? Vidi li netko ikakvu nadu [tiqvah] za mene?“ (Job 17,15; SHP). Dok ga prijatelji pokušavaju utješiti floskulama, Job izražava duboko beznađe. No biblijska nada nije puki optimizam. Biblija je previše realistična u pogledu krhkosti života da bi sugerirala da će stvari automatski ispasti dobro u budućnosti. Biblijska se nada manje svodi na slijepo vjerovanje u budućnost, a više na polaganje povjerenja u Boga. Stoga, hebrejske riječi tiqvah i qavah spajaju čekanje, nadanje i povezivanje, što naglašava da je čekanje aktivan proces pun nade. Ovo razumijevanje nas potiče da na čekanje gledamo kao na prilike, dok vjerujemo da Bog ima dobre planove za nas.