Tajna uspješnog teološkog obrazovanja

Cilj učeništva (crkveni kontekst) kao i cilj teološkog obrazovanja (akademski kontekst) trebali bi biti isti: oblikovati osobu na Kristovu sliku tj. da božanske istine i spoznaja kojima se osoba poučava postanu dio njezinog bića. Drugim riječima cilj je postati poput Krista. Pavao će to izraziti u Galaćanima 4,19 sljedećim riječima: „…dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“.

Nedavno sam čuo izreku koja otprilike, kada se prevede s engleskog, glasi ovako: „Loš profesor poučava samo sadržaj, dobar profesor poučava studente.” Iako i dobar i loš profesor posreduju svojim studentima/učenicima sadržaj, dobar profesor shvaća da prijenos sadržaja ili informacija neće automatski kod osobe proizvesti promjenu tj. željeno oblikovanje. Konkretno, iz perspektive profesora to znači da profesor studentu mora dati nešto više od samog sadržaja.

U židovskoj tradiciji ima jedna priča koja uključuje dva poznata (farizejska) rabina – Shammaija i Hillela – koji su živjeli u Isusovo vrijeme. Naime, neki poganin htio se obratiti na židovstvo jer je htio postati Veliki svećenik. Došao je s tim zahtjevom do Shammaija koji ga je, kada je čuo kakvu besmislicu traži poganin, potjerao od sebe. Kada je taj isti poganin došao do Hillela i rekao mu što želi, Hillel mu je odgovorio otprilike ovako: „U redu, idemo zajedno proučavati Toru da vidimo što je potrebno da postaneš Veliki svećenik.” Proučavajući Toru zajedno s Hilellom, osoba je shvatila da ipak ne može biti Veliki svećenik. 

Poanta ove priče temelji se na razlici između ova dva rabina. I Shammai i Hillel su bili rabini, stručnjaci za Toru koji su imali svoje učenike. No razlikovali su se u svojim tumačenjima. Ključna razlika bila je u tome što je Hillel imao utjecaj na tu osobu kroz odnos koji je izgradio s njom. Drugim riječima, možemo reći da dobar odnos otvara vrata sadržaju. Ako ljudi prihvate nas, onda će vjerojatno prihvatiti i ono što im nudimo/govorimo.

S jedne strane, profesor studentu uvijek daje nešto više od samog sadržaja. Poučavanje se ne događa samo putem sadržaja već proizlazi iz naše osobe – onoga tko mi jesmo. Naš karakter, vrijednosti i stavovi očituju se zajedno sa sadržajem koji isporučujemo. Naše čitavo biće sudjeluje u poučavanju i mi ne prenosimo samo sadržaj već i ono tko i što mi jesmo. Ono što ljude odbija od nas jest kada se naš sadržaj (lekcije, propovijedi itd.) razlikuje od našeg karaktera (govorimo da bi trebalo nešto, a sami to nismo).

S druge strane, bez obzira na to što profesor studentu uvijek daje nešto više od samog sadržaja, za oblikovanje osobe potrebno je više od pukog predavanja. Potreban je odnos, zajedničko hodanje, pokazivanje načina, pastoralni rad, a ne samo lekcije i dobri savjeti o tome kako samostalno dalje. Edgar Guest to lijepo sažima u ovoj pjesmi:

Bilo koji dan radije bih
gledao nego slušao propovijed;
radije bih da netko hoda sa mnom
nego da mi samo pokaže put.
Oko je bolji i spretniji učenik od uha.
Dobar savjet može zbuniti, ali
pokazati primjerom uvijek je jasnije.
A najbolji od svih propovjednika
onaj je koji živi ono što vjeruje.
Jer vidjeti dobro djelo u praksi
ono je što svi trebaju.

Zaključak

Ako nam nije stalo do toga da se student oblikuje prema Kristovoj slici, onda samo poučavamo sadržaj. Ako je to tako, tada se ne bismo trebali baviti teološkim obrazovanjem/poučavanjem.

U 2 Korinćanima 4,5 Pavao će reći sljedeće: „Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.“ Primijetite da Pavlova poruka ima dva dijela: navještaj Evanđelja (Isus je Gospod) te poruku o tome da su oni „sluge“ drugima. Odakle Pavlu ta ideja da sebe naviješta kao roba drugim ljudima? Postoji jedna pjesma u drugom poglavlju Poslanice Filipljanima u kojoj Pavao govori o Isusu koji je svoju jednakost s Bogom napustio da bi postao čovjek, kao čovjek postao je sluga i kao sluga je umro na križu te je zbog toga sada uzvišen i dano mu je ime iznad svakog imena.

Ako je cilj teološkog obrazovanja oblikovati osobu na Kristovu sliku i ako je točna moja tvrdnja da u poučavanju mi ne prenosimo samo sadržaj već i ono tko i što mi jesmo (našu osobu / karakter), tada ključna stvar u teološkom obrazovanju nije samo sadržaj koji govorimo već i tko mi jesmo kao osobe (naš karakter). Ako nam je cilj oblikovati osobu na Kristovu sliku, tada bismo mi sami trebali odražavati tu istu sliku drugima, a slika koju nam Novi zavjet nudi jest slika iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima.

Naime, najbolji je način podučavanja poruke biti ta poruka. Dobar sadržaj treba pratiti dobar karakter (i obrnuto), i to je tajna uspješnog teološkog obrazovanja.