Blagoslov Kristova mira

Blagoslov Kristova mira – Filipljanima 4,7

dr.sc. Ervin Budiselić

Pavlova Poslanica Filipljanima nosi iznimno snažnu poruku. Kroz cijelu poslanicu Pavao donosi primjere nesebične vjere kako bi Filipljane potako da ne žive sebično, jer sebičnost među njima stvara podjele u crkvi, što u konačnici narušava njihovo svjedočanstvo pred sugrađanima i kompromitira poruku evanđelja. To ističem zato  što se poruka ove poslanice ponekad svodi na tvrdnju da je Pavao toj crkvi pisao prvenstveno kako bi zahvalio za poslanu pomoć. Iako je i taj motiv prisutan u poslanici, glavni razlog pisanja, kao što sam već ukratko sažeo, puno je dublji. 

Osim toga, dodatni je problem što smo navikli pojedine biblijske tekstove čitati izolirano ili odvojeno od dokumenta u kojem se nalaze. I tu dolazimo do naslova ovog članka i biblijskog teksta povezanog s njime: „I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“ (Fil 4,7). Sam tekst donosi prekrasno obećanje: Bog nam obećava dati mir koji nadilazi naš razum. No taj se redak nalazi u širem kontekstu redaka koji ga okružuju: 

„4Radujte se u Gospodinu uvijek! 5Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! 6Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.7I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu. 9Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to neka vam bude na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!“

Ako redak 4,7 promatramo unutar cjeline Fil 4,4–9, lako možemo upasti u napast da niz imperativa – „radujte se“ (4,4), „blagost vaša neka je znana svim ljudima“ (4,5), „ne budite zabrinuti“ (4,6) i „očitujte svoje molbe“ Bogu (4,6) – shvatimo kao općenite duhovne napomene. Dobro zvuči: budimo radosni, budimo zahvalni, molimo se Bogu, i tako će mir koji nadilazi razum čuvati naše srce i um u Kristu. No ako tim imperativima pridružimo i tekst iz 4,8, u kojem Pavao nizom pridjeva nalaže da sadržaj njihovih misli bude ono što je „istinito“, „časno“, „pravedno“, „čisto“, „ljubazno“, „hvalevrijedno“, „kreposno“ i „vrijedno pohvale“, moglo bi se učiniti da nam Pavao daje svojevrstan „recept“ za to kako da Božji mir čuva naša srca i misli u Kristu. Pa… i da i ne.

Jedno praktično pitanje: Jeste li se ikada s nekime u crkvi posvađali ili doživjeli sukob, nesporazum ili nešto slično? Je li vas ikada netko od vjernika povrijedio, razočarao ili se prema vama jednostavno pogrešno ponio?

Ako jest, slijedi pitanje: kada ste se prisjetili te osobe i onoga što vam je učinila, kakav je bio sadržaj vaših misli o njoj? Jeste li o toj osobi razmišljali pozitivno ili ste bili u kušnji razmišljati o njoj negativno?  Naime, kada smo s nekime u crkvi u sukobu ili neslaganju, teško je imati radost, biti blag prema toj osobi, ne biti zabrinut i imati duševni mir (4,7). U takvim smo okolnostima često u kušnji negativno razmišljati i govoriti o toj osobi, pa se zbog toga osjećamo loše i uznemireno. 

Znakovito je da Pavao četvrto poglavlje ove poslanice započinje spomenom dviju žena, Evodije i Sintihe, te ih potiče da budu složne u Gospodinu. Činjenica da ih spominje poimence ukazuje na to da su imale određeni utjecaj u crkvi, a moguće je i da su predvodile određene „skupine“ ili „klanove“ u zajednici, što je moglo biti uzrokom ranije spomenutih podjela. Također je znakovito da su obje pomagale Pavlu u službi i mogle surađivati s njim, ali su imale problem međusobno surađivati. Kada ovaj početak četvrtog poglavlja povežemo s onime što slijedi, više je nego očito da Pavao ovdje govori o miru, odnosno o nedostatku mira, u međusobnim odnosima unutar crkve. 

U zaključku želim ponoviti ono što sam rekao na početku: pri tumačenju Biblije potrebno je pojedini tekst promatrati u kontekstu cijele poslanice. U ovom slučaju Pavao govori o miru koji nadilazi svaki razum u kontekstu napetih odnosa među vjernicima, nastalih kao posljedica sebičnosti.

Pavao ovdje ne nudi neko „superduhovno“ iskustvo niti nam ne obećava da ćemo u Kristu hodati „dva metra iznad zemlje“ te da nas neće pogoditi ili uznemiriti kada nam netko kaže ili učini nešto pogrešno. No kada se dogodi povreda, sukob ili svađa, Pavao nam ovdje nudi svojevrstan „recept“ za prevladavanje neslaganja u crkvi. Prvo, umjesto da o nekoj osobi mislimo da je gora nego što jest, pokušajmo se usmjeriti na ono dobro – na osobine, postupke ili iskustva koja smo imali s tom osobom (4,8). Drugo, to će nam pomoći da se, unatoč svemu, možemo radovati zbog te osobe (tema radosti u Poslanici Filipljanima zaslužuje poseban članak), da budemo blagi prema njoj te da u molitvi izlijemo svoje srce pred Gospodinom.

I upravo je to put prema miru koji nadilazi razum. Tada postoji puno veća mogućnost da se naše neslaganje s bratom ili sestrom riješi na dobar način te da se mir koji Bog oblikuje u nama prelije i na naš odnos s tom osobom. 

Ako nas pak vode gorčina i želja za osvetom… pa, zaključite sami.