Mogu li kršćani biti kamen spoticanja za prihvaćanje Krista?

dr. sc. Ervin Budiselić

Mogu li kršćani biti ljudima kamen spoticanja da ne povjeruju u Krista? Odgovor glasi: Da!

Pogledajmo ovaj tekst: Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. (2 Kor 4,1-5)

2. Korinćanima je poslanica u kojoj Pavao najdublje i najdetaljnije razlaže svoju apostolsku službu: što znači biti apostol i kako to izgleda. Budući da između njega i korintske crkve postoje određeni spor(ovi), Pavao se u neku ruku brani i objašnjava im pravo stanje stvari.

U svemu tome, Pavao će u 2,17 spomenuti neke ljude koji „trguju Božjom riječju“ (da, toga je bilo već i tada), u 3 pogl. spomenuti će neke koji za sebe traže „pisma preporuke“ od Korinćana i tako dolazimo i do ovog našeg teksta. Riječ „zato“ u 4,1 vrlo je važna jer ona povezuje ono što Pavao u 4. poglavlju sa svime što je rekao u prethodnim poglavljima. A rekao je kako je on službenik Novoga saveza koji mu daje slobodu: slobodu da gleda Boga i Njegovu slavu te bude promijenjen odražavajući tu istu slavu drugim ljudima. Drugim riječima, Pavao vidi sebe kao ogledalo ili primjer, čija je dužnost drugima pokazivati kakav je uistinu Bog. Takva posrednička – svećenička uloga dana je Izraelu (Izlazak 19), ali isto tako svima onima koji pripadaju Kristu (1 Pet 2).

Zbog toga, on i njegovi suradnici nastoje ne „prikrivati“ ništa te „nisu lukavi“ i „ne izopačuju Božju riječ“ kao neki. Ovo su jake riječi, ali očito Pavao to govori jer želi napraviti razliku između sebe i nekih koji su uistinu takvi. Znakovito, Pavao kaže da oni objavljuju istinu, ali jednako tako i sebe „preporučuju“ (isti glagol Pavao koristi u 3,1, ali u negativnom tonu) ljudima tj., njihovim savjestima, neka oni sami „prosude“ kakvi su oni uistinu = jesu li „fake“ ili „real deal“.

Zašto Pavao sve ovo govori? Zato da bi mogao ustvrditi kako se razlog nečijeg nevjerovanja u Krista ne nalazi u njima, već u njihovoj slijepoj nevjerničkoj pameti. Drugim riječima, Pavao kaže „mi činimo sve kako ljudima ne bi bili kamen spoticanja za njihovu vjeru u Krista“.

Budući da to kaže, znači da je moguće da ljudi ne povjeruju u Krista ne samo zbog svoje vlastite duhovne sljepoće, nego dodatno i zbog „čovjeka“ = čovjeka koji nastupa kao Kristov službenik, a karakterizira ga „sramotno prikrivanje“, „lukavost“ te „izokretanje riječi Božje“ (vidi još i 2 Kor 6,3).

Znakovito je kako Pavao u 2 Kor 4,5 kao sadržaj propovijedanja vidi dvije stvari: a) navještaj Krista Isusa kao Gospodina (ne samo „Spasitelja“) te, b) navještaj sebe kao slugu ili roba poradi Krista. Ovo pod “b)” Pavao vjerojatno ističe jer će se u kasnijim poglavljima 2. Korinćanima opet vratiti na temu „nekih“ koji iskorištavaju Korinćane za svoju korist.

Zaključno: Mogu li kršćani biti kamen spoticanja drugima da ne povjeruju u Krista? Apsolutno, s napomenom da u 4. poglavlju Pavao primarno misli na crkvene službenike. Oni su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj priči.