Poruka o Božiću na malo drugačiji način

dr. sc. Ervin Budiselić

Kada govorimo o Božiću, onda se u crkvama reformacijske baštine božićna poruka najčešće navješćuje na način da se Isusovo rođenje prikazuje kroz sliku rođenja djeteta koje je došlo na ovaj svijet da nas spasi. Bog je ispunio svoje obećanje i poslao nam je Spasitelja, i sada vjerom možemo primiti spasenje od naših grijeha. I to je sve točno, no ovoga puta želim ispričati priču Božića na jedan drugačiji način.

Nama je naš osobni odnos s Bogom najvažnija stvar. I s pravom je to tako. I slika osobe koja se pred Isusovim križem kaje i traži oprost svojih grijeha ne bi li po Isusovoj žrtvi ostvarila odnos s Bogom nešto je što je urezano u naš kršćanski DNA.

No posljedica stavljanja naglaska na osobni odnos s Bogom često negativno utječe na naš pristup Bibliji. Naš individualistički pristup Bibliji kojeg možemo sažeti: „Bog/Isus – križ – ja“ često nas čini da smo skloni čitati Bibliju i tumačiti tekstove na takav individualistički način. No, istina je da se u Bibliji sve ne vrti oko „nas“ i našeg osobnog odnosa s Bogom. Dakle, imamo problem, a taj problem je da „od stabla ne vidimo šumu“, i nedostaje nam šira slika Biblije. I stoga idemo nešto reći o toj širokoj slici Biblije.

Ako krenemo od početka Biblije, onda možemo reći kako prvih 11 poglavlja Postanka govore o početku ljudskog roda te o nastanku raznih naroda. Međutim, od Postanka 12 pa do kraja Hebrejske Biblije (Stari zavjet na hebrejskom koji počinje s Knjigom Postanka, a završava s Drugom Ljetopisa), pratimo priču izraelskog naroda, kako od pojedinca (Abrama) nastaje obitelj i kasnije narod. Ono što je zajedničko svim narodima (Postanak 11) i Izraelcima (2 Ljetopisa) jest to da i jedni i drugi završavaju u Babilonu. I tako, suvremenim jezikom, prvi dio Biblije (Post 1–11) možemo usporediti s reels-om, a drugi dio (Post 12 – 2 Ljet) sa TV serijom. Dakle, bitno nam je razumjeti da se prva cjelina Hebrejske Biblije bavi „narodima“, a druga veća cjelina „Izraelom“.

Prema nekoj gruboj procjeni, cca. 95 % Hebrejske Biblije bavi se temom Izraela, na način da govori o njegovom nastanku, razvoju, kako taj narod biva izbavljen iz ropstva da bi kroz pustinju došao do Obećane zemlje, osvojio ju, bio neko vrijeme tamo, bio izbačen iz Obećane zemlje i odveden u zatočeništvo, te ponovo bio vraćen i obnovljen. I u svemu tome, postoji jedan dio tekstova koji govore o obnovi Izraela.

Međutim, zbog našeg individualističkog pristupa Bibliji, mi smo skloni takve tekstove tumačiti kao da govore o našem osobnom odnosu s Bogom, pri tome zaboravljajući da ti tekstovi primarno govore o obnovi Izraela kao naroda. Pa tako „kada idemo kroz vodu, neće nas preplaviti“, i „kada hodamo kroz vatru, neće nas opeći“ (Izaija 43) i još mnoštvo takvih sličnih tekstova shvaćamo i tumačimo kao da se odnose direktno na nas, i uopće ne vidimo i ne shvaćamo da se taj i slični tekstovi odnose na Izrael.

Dakle, imamo problem: Biblija govori o osobnom odnosu ljudi s Bogom, ali kroz prizmu odnosa između (poganskih) naroda i Izraela. To je taj „balvan“ koji tako olako preskačemo, a koji je tako bitan za razumijevanje odnosa između Boga i pojedinca.

I kada dođemo do Novog zavjeta i evanđelja, zbog slojeva tradicije kršćanske vjere koji nas uče da čitamo Bibliju na individualistički način, kao da ne vidimo da Isusova služba u evanđeljima ujedno predstavlja i Božju obnovu Izraela, ne samo spasenje pojedinaca. I ovime smo konačno stigli i do naše priče o Božiću.

Godinama u našim crkvama se za vrijeme Božića nedjeljom propovijeda iz Lukinog evanđelja. I onda ide klasična već toliko puta ispričana priča o rođenju Spasitelja koji je došao da spasi grešnike. No, ako pažljivo pročitate sadržaj govora likova koji se javljaju u prva dva poglavlja Lukinog evanđelja, ti likovi konstantno govore o obnovi i spasenju Izraela, i Isusovo rođenje vide kao čin spasenja Izraela.

Anđeo Gabrijel:

• No anđeo mu reče: “Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan (Luka 1,14-17).

Anđeo Gabrijel:

• No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Luka 1,30-33).

Marija:

• Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Luka 1,46-55).

Zaharija:

• A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati: što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira (Luka 1, 67-79).

Šimun:

• Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu… (Luka 2,25)… “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga (Luka 2,29-32).

Ana:

• A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu (Luka 2,36-38).

Zašto je bitno da Božić ne vidimo samo kao rođenje Spasitelja koji će nas spasiti od naših grijeha, već i kao događaj kojim Bog dolazi da spasi i otkupi Izrael? Odgovor na to pitanje povezan je sa širom slikom Biblije tj. činjenicom da Biblija govori o odnosu pojedinaca s Bogom kroz prizmu priče o narodima. Na prvom saboru rane Crkve u Jeruzalemu gdje je jedina točka dnevnog reda bila trebaju li se pogani koji prihvate Isusa kao Mesiju požidoviti, konačna presuda sabora bila je utemeljena na citatu iz Knjige Amosa kojeg Jakov citira u Djelima 15,15-18:

„S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati, da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to obznanjuje odvijeka.“

Tekst jasno kaže da (1) kada Bog podigne pali šator Davidov, (2) to će omogućiti poganima da potraže Boga. Gdje će ga naći? U poveznici s vjerom židovskog naroda. Idućih nekoliko redaka (Dj 15,19-29) govore o poganima koji napuštaju poganstvo i priključuju se zajednici Božjeg naroda koju je Bog obnovio među izraelskim narodom, u štovanju jedinog, pravog i istinskog Boga.

U zaključku želim reći sljedeće: ako film biblijske radnje odvrtimo unazad, Bog prvo vraća Izrael (Post 12–2 Ljet) u Edenski vrt (Post 1–2) tj. odnos s Bogom, zato da bi mogao vratiti i sve ostale narode (Post 3–11) u Edenski vrt (Post 1–2) tj. odnos s Njime. Jer, kada bi biblijska radnja bila samo „ja-Isusov križ – moj osobni odnos s Bogom“, onda bi Biblija imala puno manje stranica.

I sve sam ovo rekao zato da bih pripremio teren za sljedeću izjavu: razumijevanje ove široke slike biblijske radnje koja uključuje priču o Izraelu i svim ostalim narodima, važna nam je i zbog učeništva. Naime, učeništvo je poput cvijeta u tegli koje najbolje raste ako je posađeno u zemlji koju predstavlja vjera židovskog naroda. Na kraju krajeva, ako je Isus naš uzor, ne smijemo smetnuti s uma da Isus o učeništvu i hodu s Bogom poučava i govori kao rabin, i to ŽIDOVSKI! No ovo je tema za neku drugu priliku…