Sjeti se Boga!

Monika Bajić, mag. theol. 

Hebrejski pojam zakhar (זַכָר), koji znači „sjećati se“, ima u Bibliji dublje značenje koje nadilazi puko prisjećanje činjenica ili stvari. Pojam sjećanja u hebrejskom kontekstu nije uvijek isto što i u današnjem svakodnevnom govoru. U Bibliji se tim pojmom često opisuje ključni aspekt odnosa između Boga i ljudi (poput saveza) te se pojavljuje više od dvjesto puta u biblijskom tekstu. 

Jedan od primjera je priča o Noinoj arci, gdje Bog kaže: „Kad god pošaljem oblake nad zemlju i na njima se bude vidjela duga, sjetit [zakhar] ću se svog saveza s vama i sa svakim živim bićem. I nikad više neće biti potopa koji bi uništio sva živa stvorenja.“ (Post 9,14-15; SHP). Naglasak je na Božjoj volji da se „sjeti“ svog obećanja (saveza) i ne dopusti novi potop. No zašto bi Bog trebao podsjetnike ako zna sve? Pitanje dobiva dodatno značenje kada otkrijemo da je oko sedamdeset puta u Bibliji Bog subjekt glagola zakhar. Primjerice, u Psalmu 106 psalmist traži od Boga da se sjeti svog naroda u trenucima potrebe: „Sjeti [zakhar] me se, BOŽE, kad pokazuješ naklonost svom narodu, u pomoć mi pritekni i spasi me.“ (Ps 106, 4; SHP). U Psalmu 25 pslamist moli da Bog zaboravi njegove grijehe iz mladosti: „Sjeti [zakhar] se, BOŽE, suosjećanja i vjernosti jer stalno ih iskazuješ, od pamtivijeka. Ne sjećaj [zakhar] se mojih grijeha iz mladosti niti svega što sam činio iz buntovnosti. Sjeti [zakhar] me se, BOŽE, u svojoj dobroti i u svojoj vjernoj ljubavi.“ (Ps 25,6-7; SHP). Slično tome, na kraju knjige Levitski zakonik stavlja se naglasak na to da se Bog sjeća spone s ljudima, ali zaboravlja grijeh: „No, ako priznaju svoj grijeh i grijeh svojih predaka, … sjetit [zakhar] ću se svog saveza s Jakovom i svog saveza s Izakom i svog saveza s Abrahamom, i sjetit [zakhar] ću se zemlje. … U njihovu ću se korist sjetiti [zakhar] svog saveza s njihovim precima, koje sam naočigled naroda, izveo iz Egipta da budem njihov Bog. Ja sam BOG.“ (Lev 26,40-45; SHP).

Iako postoji mnogo primjera poput ovog u Bibliji, pitanja ostaju. Zašto se Bog treba sjećati saveza? Zar Bog ne zna sve? Prvo, treba imati na umu da se Biblija koristi ljudskim jezikom kako bi opisala Boga (kao što je „sjećanje“ na savez, iako je Bog sveznajući). Upotreba antropomorfnog jezika pomaže ljudima da se povežu s Bogom i to ne bi trebalo začuditi kršćane, posebno s obzirom na inkarnaciju, Božje utjelovljenje u ljudskom obliku. Nadalje, hebrejska riječ zakhar, koja se često prevodi kao „sjeti se“, više je povezana s odnosima u Bibliji tj. usredotočuje se na ljude i saveze, a ne na neosobne činjenice ili predmete. Za razliku od hrvatske upotrebe riječi „sjeti se“, koja se često odnosi na prisjećanje informacija, zakhar naglašava Božje sjećanje na ljude i odnose, a također podrazumijeva poziv ljudima da se sjete Boga. Na koncu, bez obzira što je osnovno značenje riječi zakhar „sjetiti se“, ona ne upućuje na trenutno prisjećanja činjenica. Zapravo, glagol u sebi sadrži konotaciju na razmišljanje koje obično dovodi do djelovanja. Naime, kada se Bog „sjeća“, onda to nije pasivna radnja, već je povezana s akcijom. Jedan teolog kaže: „Božje sjećanje ima veze s njegovom pažnjom i intervencijom, bilo u milosti ili osudi.“ (Allen, NIDOTTE, 1:1100–1106). Drugi ide i dalje: „Kada je Bog izazvan da se ‘sjeti’, značenje je bolje shvatiti kao ‘obratiti pozornost’.“ (Bowling, TWOT, 241–43). Dakle, bez obzira što se riječ „sjećati se“ često upotrebljava za prijevod pojma zakhar, u mnogim kontekstima to znači „promišljeno prisjećanje i ponašanje u skladu s tim“. Psalam 74,2 glasi: „Sjeti [zakhar] se svog naroda, koji si davno kupio.” (SHP). Molitvom se  ovdje traži da Boga promišljeno razmotri izabrani narod i snažno djeluje u njegovu korist. Povezano s tim, kada se Bog sjeti ljudi poput Samsona i Ane, on ih razmatra i odgovara na njihove molitve (vidi Suci 16,28; 1 Sam 1,11-20).

Osim što se ovaj pojam povezje s Božjim (pri)sjećanjem na čovjeka, važan je i njegov aspekt povezan s pozivom čovjeku da se sjeti Boga. Kod pozornog čitanja Starog zavjet, uočljivo je i to koliko je od velike važnosti da se ljudi sjećaju Boga. Biblija čak implicira i to da spasenje ovisi o sjećanju. A Božji narod treba imati dvije vrste sjećanja. Prvo, ljudi su pozvani sjetiti se onoga što je Bog učinio za njih, poput izbavljenja iz egipatskog ropstva. U knjizi Ponovljeni zakon ovaj oblik sjećanja stalno se naglašava kako bi ljudi ostali vjerni Bogu. Na primjer, narod se podsjeća na to da ne treba strahovati od jačih naroda jer je Bog već izbavio Izrael iz Egipta. 

„Možda ćeš pomisliti: ‘Ovi su narodi brojniji od mene. Kako ću ih istjerati?’ Ne boj ih se! Samo se sjeti [doslovno, ‘sjećajući se, sjetite se!’; zakhar se pojavljuje dva puta zaredom radi naglaska] što je tvoj BOG učinio s faraonom i cijelim Egiptom.“ (Pnz 7, 17-18; SHP)

„Sjećaj [zakhar] se svog BOGA. On je taj koji ti daje snagu za stjecanje bogatstva, da bi održao savez koji je zakletvom sklopio s tvojim precima.“ (Pnz 8,18; SHP)

„Sjeti [zakhar] se da si bio rob u Egiptu i da te tvoj BOG odande oslobodio. Zato ti zapovijedam da tako činiš.“ (Pnz 24,18; SHP) 

Prisjećanje na ono što je Bog učinio objašnjava zašto bismo trebali biti vjerni. Doista, upravo kada ljudi zaborave Božju dobrotu, oni se okreću lažnim bogovima. Čitamo o tome u Knjizi o Sucima, kada Izraelci nakon Gideonove smrti prestaju „sjećati se“ Boga i okreću se idolima: „Čim je Gideon umro, Izraelci su ponovo počeli štovati baale. Postavili su Baal Berita sebi za boga. Više se nisu sjećali [zakhar] svog BOGA, koji ih je oslobodio svih njihovih okolnih neprijatelja.“ (Suci 8,33-34; SHP; usp. Neh 9,17; Ps 106,7; Iz 17,10). Vidimo da zaboravljanje Božjih djela dovodi do duhovne nevjere i lutanja.

Druga vrsta sjećanja odnosi se na Božje zapovijedi. U Starom zavjetu sjećanje nije samo prizivanje prošlih događaja (poput svetkovina i blagdana) nego aktivno razmatranje i provođenje Božjih odredbi. Ljudima su često potrebni podsjetnici, poput resa na odjeći u Knjizi Brojeva, koje su simbol sjećanja na Božje zapovijedi. „Reci Izraelcima: Izrađujte rese na rubovima svoje odjeće, a na svaku resu privežite plavu nit, i to neka vrijedi za sve naraštaje. Rese morate imati da bi vas pogled na njih podsjećao [zakhar] na sve BOŽJE zapovijedi. Tako ćete izvršavati zapovijedi, a nećete se povoditi za požudom svojih srca i očiju zbog koje ste mi nevjerni. Tako ćete se sjetiti [zakhar] da vršite sve moje zapovijedi i bit ćete sveti svome Bogu.“ (Br 15,38-40; SHP; usp. Pnz 6,8-9). Te rese podsjećaju narod da ne slijede svoje strasti, nego da žive u skladu s Božjom voljom. Slično kao što je duga podsjetnik za Boga, resice služe kao podsjetnici ljudima da se sjete svojih duhovnih obaveza. Shodno tome, sjećanje nije samo mentalna aktivnost već poziv na djelovanje – sjetiti se Božjih odredba znači djelovati u skladu s njima.

Značenje pojma ‘sjećanje’ kako je prikazano u Bibliji daleko je od pasivnog. Temelj je duhovnog života, jer prisjećanjem Božji narod ne samo da održava živu svijest o Božjim djelima u povijesti nego i razumije vlastitu odgovornost prema Bogu. Baš kao što se Bog „sjeća“ svog naroda i djeluje u skladu s tim, tako su i ljudi pozvani sjećati se Božjih djela i zapovijedi te ih potom provoditi u svojoj svakodnevnici. U konačnici, sjećanje u Bibliji duboko je povezano s vjerom i odnosom s Bogom – ono vodi do djelovanja i vjernosti koja oblikuje život naroda Božjega.