Što je pisano i kako ti to čitaš?

U Luki 10,26 Isus kaže: „Što piše u Zakonu? Kako čitaš?“  (BKJ). Drugim riječima, Isus postavlja dva pitanja: Što je pisano i kako ti to tumačiš/čitaš? Ova dva pitanja sažimaju jedan jako veliki izazov: Kako ti i ja pristupamo Bibliji? Kako je čitamo?

Možda si niste nikada postavili to pitanje, ali ono je neizbježno, jer svi mi, namjerno ili nenamjerno, imamo svoj način čitanja Biblije.

Ovo su neki ne baš najbolji načini pristupanja Bibliji:

1. Biblija kao priručnik za vjerovanje = tražim dijelove koji mi govore što trebam vjerovati.
2. Biblija kao priručnik za moralno ponašanje = tražim dijelove koji mi govore kako se trebam ponašati i kako se ne smijem ponašati.
3. Biblija kao knjiga za osobnu pobožnost = tražim dijelove biblijskog teksta koji će me podići i ohrabriti te koji će mi otkriti ono što mi Bog želi reći.

Možda čak i smatrate da u svemu ovom nema ništa pogrešno. Ipak, važno je uočiti da je svim ovim pristupima zajedničko to da od početka postavljaju prepreku tome da se Bibliji pristupi kao jednoj povezanoj priči. Umjesto toga, ovakvim pristupima učimo se gledati na Bibliji kao na zbirku manje ili više nepovezanih tekstova. To znači da naš način pristupanja Bibliji itekako utječe na naše tumačenje Biblije.

Umjesto ova tri načina pristupanja Bibliji, za njezino dublje razumijevanje, treba joj pristupiti kao jednoj povezanoj PRIČI ili PRIPOVIJESTI.

Konkretno, to znači sljedeće:

1. Dijelovi koji govore o tome što trebamo vjerovati i kako se ponašati dolaze u obliku priče tj. dio su opsežnije priče/pripovijesti.
2. Svaka priča sadrži neke osnovne elemente koju priču čine pričom: likove, radnju, temu, okruženje i po(r)uku. Drugim riječima, određeni likovi sudionici su određene radnje na određenu temu u nekom okruženju, a sve to ima neku po(r)uku za nas.
3. Biblija je povezana s ljudskim kulturama određenog vremena, s obzirom na to da se radnja odvija u određenom prostoru, vremenu i okolnostima. Posljedično tome, i mi danas dok čitamo Bibliju moramo biti svjesni da smo određeni kulturom svoga vremena koja predstavlja naočale koje koristimo prilikom čitanja/tumačenja biblijskih tekstova.

Kad krenemo pristupati Bibliji kao jednoj povezanoj priči, to znači da pojedine dijelove Biblije: a) počinjemo sagledavati u svezi s ostatkom Pisma; b) počinjemo postupno otkrivati njihovu dubinu; c) počinjemo shvaćati da smo i mi sami dio te priče o kojoj Biblija govori. Na taj način polako, ali sigurno, počinjemo uviđati da ti daleki likovi i događaji o kojima Biblija govori nisu samo dio prošlosti koji baš i nema puno veze s nama danas (npr. priča o Abrahamu, Sari, Lotu, Josipu, Akanu, Esteri itd.). Kroz sve te likove, događaje i radnje Bog nas želi poučiti mudrosti za spasenje po vjeri u Krista (2 Tim 3,15-16) – mudrosti koja nas vodi ne samo tome da budemo spašeni, već i mudrosti koja nas upućuje da to naše spasenje i živimo.

Također, ovakav pristup Bibliji čini nas svjesnima da značenje neke poruke i/ili događaja o kojima Biblija govori najbolje možemo razumjeti ako smo upoznati s kulturom, prostorom i vremenom unutar kojih se biblijska radnja odvija.

I za kraj, jedan primjer: Ako uzmemo Deset zapovijedi, koje se navode u Izlasku 20, same za sebe mogu nam izgledati kao skup pravila koje Bog očekuje da poštujemo. To može nametnuti sliku o Bogu koja ga predstavlja kao nekog grubijana koji nametanjem ovih pravila želi zagorčati i otežati naš život. Međutim, ako razumijemo da su ta pravila dana u kontekstu svega ono ga što se prethodno događa – Božjeg poziva Abrahamu da od njega stvori narod koji ima određenu misiju prema ostalim narodima, tada prepoznajemo Boga koji svoj narod čuva i štiti od zla. Tako spoznajemo da zapovijedi nisu samo pravila koja Bog nameće Izraelcima, već su dane u kontekstu odnosa i brige Boga prema svom narodu. Na koncu, prva zapovijed i nije zapovijed, već predstavlja sažetu povijest odnosa između Boga i Izraela. Svaki roditelj koji se brine za svoju djecu može se poistovjetiti s ovim. Roditelji djeci određuju pravila i odgajaju ih, ali u kontekstu ljubavi i brige koju im daju.

Zaključak

Biblija je u svojoj kanonskoj formi pripovijest, koja donosi priču baš poput nekog romana ili filma. Stoga, jednako kao što radnju nekog filma ne možemo u cijelosti doživjeti ili razumjeti ako gledamo samo pojedine scene, jednako tako ne možemo očekivati da ćemo zaista razumjeti Sveto pismo čitajući nepovezano njegove tekstove. Štoviše, izoliranje pojedinih dijelova Pisma samo povećava mogućnost njegova pogrešnog shvaćanja, iskrivljavanja i zlouporabe.

Isusovo pitanje spomenuto na početku – „Što je pisano i kako ti to čitaš?”  – stavlja nas pred veliki izazov: Bibliju u kojoj stoji puno toga napisano. No uvelike se razlikuje kako je čitamo/tumačimo. Ako smo dosad pristupali Svetom pismu samo kao priručniku za vjerovanje, moralnu pobožnost ili zbirci tekstova za ohrabrivanje i osnaživanje, možda je  vrijeme da je počnemo čitati kako je Bog to zamislio: kao jednu povezanu priču koja nam nudi mudrost za spasenje!