Zbog sluge svoga spomeni se

Savez s Davidom: Put Mesije
„spomeni se“ i „zbog Davida“ u kontekstu mesijanskih obećanja u Psalmima 78 i 132

Izrazi „spomeni se“ i „zbog sluge svoga Davida“ izravno su povezani sa savezom koji je Jahve sklopio s Davidom i s obećanjima koja iz toga saveza proizlaze. Prorok Natan prenosi Davidu Jahvine riječi: „Bit ću mu otac, a on će meni biti sin. Kad pogriješi protiv mene, dopustit ću da ga drugi kažnjavaju. No svoju ljubav i vjernost neću mu uskratiti, kao što sam to učinio Šaulu kojega sam uklonio ispred tebe. Tvoja će obitelj i tvoje kraljevstvo opstati zauvijek. Tvoje će prijestolje stajati čvrsto dovijeka.“ (2 Sam 7,14–16; SHP). Jahve gleda na Davida kao na sina i želi s njim uspostaviti očinski odnos. On mu gradi „kuću“ – dinastiju – koja će trajati zauvijek, što ukazuje na mesijanski aspekt s obzirom na trajnost vlasti i kraljevstva. Kada govorimo o ovim izrazima u kontekstu Psalma 78 i Psalma 132, potrebno je prethodno ukratko razraditi sadržaj i teološku poruku tih psalama.

Psalam 78 pripada skupini poučnih psalama. U njemu se prikazuje povijest izraelskog naroda, Božjeg naroda. Na njegovu se kraju razlikuju dvije tradicije – sinajska i sionska – čiji su glavni predstavnici Mojsije i David. Sinajska tradicija, poznata iz povijesne i proročke literature, podsjeća na izlazak iz Egipta i Božje izbavljenje naroda, te na Zakon koji im je bio predan (Pnz 5,3; 7,9–10; 26,16–19).

Sionska tradicija, pak, nagovješćuje novo vrijeme – dolazak obećanog Mesije i prijelaz sa Zakona na Novi savez. Psalmista u 78. psalmu opisuje prijelaz iz sinajske u sionsku tradiciju. Izrazom „Jahve se trgnu“ označava se dramatičan zaokret: Jahve odvraća svoju naklonost od Josipa i plemena Efrajimova te je usmjerava prema Judinu plemenu, konkretno prema Davidu (Ps 78,65–68). Još u Postanku 49,10 Jahve najavljuje: „Mnogo će kraljeva od Jude doći, vladarsku će palicu držati, dok mu ne daju danak, i dok ne dođe onaj kojem pripada, kojem će se pokoriti narodi.“ (SHP). To označava početak novoga razdoblja – monarhijskoga/sionskog (1 Sam 13,14; 2 Sam 7,13–16) – koje je trebalo poslužiti kao slika i priprema za trajnu i vječnu vladavinu mesijanskoga kralja.

Psalam 132 pripada skupini mesijanskih/kraljevskih psalama, a čitao se uoči posvećenja Hrama u Jeruzalemu i okrunjenja Salomona. Jasno pripada sionskoj tradiciji: „Jer Jahve odabra Sion, njega zaželje sebi za sjedište.“ (Ps 132,13). Također je snažno povezan s Davidovom tradicijom, kao mjesto Božje prisutnosti koje je Bog izabrao za svoj trajni boravak.

Uvodne riječi molitve „spomeni se“ podsjetnik su Jahvi na Davida i sve ono što je David pretrpio zbog Njega – poteškoće i probleme koje je imao prilikom premještanja Kovčega saveza u Jeruzalem. Salomon se ovdje poziva na spomen Davida koji je bio Božji suvereni izbor: „Šaljem te k Jišaju u Betlehem, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.“ (1 Sam 16,1; SHP), kao i na činjenicu da je David bio čovjek po Božjem srcu: „Našao sam Davida, sina Jišajevog, čovjeka po svom srcu, koji će izvršiti svu moju volju.“ (Dj 13,22; KS).

Slično tome, Mojsije se u molitvi pozivao na Abrahama, govoreći Jahvi: „Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, svojih slugu, kojima si se zakleo samim sobom i obećao im…“ (Izl 32,13), što znači: „Sjeti se saveza i zbog njih postupi blagonaklono prema nama, njihovim potomcima.“

Tako i izraz „zbog Davida“ treba Jahvi skrenuti pažnju na novi savez koji je sklopio s Davidom. U okviru toga saveza ide i Božja trajna naklonost Davidovim potomcima, što izravno upućuje na Mesiju. Salomon je to razumio i zato u molitvi priziva Boga da održi svoja obećanja. Kasnije, kroz cijelu povijest, Jahve učestalo podsjeća sebe i narod da „zbog Davida“ neće oduzeti cijelo kraljevstvo te da će njegovim sinovima dati svjetiljku zauvijek (1 Kr 11,12–13; 15,4; 2 Kr 8,19 itd.).

U Psalmu 132,17 nalazi se Božji odgovor na molitvu iz desetog retka: „Učinit ću da ondje za Davida rog izraste, pripravit ću svjetiljku za svog Pomazanika.“ Jahve obećava više nego što su molitelji tražili: ne samo očuvanje sjećanja na Davida već snagu, rast i trajnost Davidove dinastije na Sionu, što kulminira u dolasku Pomazanika – Mesije. Kasnije prorok Izaija (9,5-6; SHP) predviđa da će Sin Božji poteći iz Davidove loze: „Jer, dijete nam se rodilo, sina smo dobili. Na ramenima nosi vlast, a zove se Vrsni Savjetnik, Silni Bog, Vječni Otac i Knez Mira. Nikada neće biti kraja miru ni njegovoj moćnoj vladavini. Vladat će na Davidovom prijestolju i nad njegovim kraljevstvom; učvrstit će ga i održavati u pravdi i pravednosti, od sada pa zauvijek. BOG Svevladar revno će to ostvariti!“ 

Stoga, David predstavlja arhetip mesijanskog kralja: „… a Jahve ti je rekao: ‘Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom’“ (2 Sam 5,2). Ovdje sâm Bog odabire Davida i određuje način vladanja prema mesijanskom modelu. U Novom zavjetu Isus preuzima tu ulogu i primjenjuje je na sebe: „Ja sam pastir dobri. Poznajem ovce svoje, i ovce moje poznaju mene.“ (Iv 10,14). On štiti, čuva, zaklanja i vodi svoj narod – kako to slikovito prikazuje i Iz 34,1–17. David, kao svojevrsni junak i vođa, posjeduje sve te osobine. Novi David – Mesija – trebao bi voditi izraelski narod u snazi, te vladati nad njim pravedno i trajno. O tome „novom Davidu“ prorok Ezekiel piše: „Moj sluga David bit će njihov kralj. Imat će jednoga pastira. Živjet će prema mojim zakonima i dosljedno vršiti moje zapovijedi“ (37,24–25; SHP).

U svjetlu starozavjetnih obećanja i mesijanske nade, Isus Krist se objavljuje kao ispunjenje lika „novog Davida“ – pastira, kralja i pomazanika Božjega. Poput Davida, Isus je izabran od Boga, ali njegova vladavina nadilazi političko kraljevstvo: ona je duhovna, pravedna i vječna. On je kralj koji ne vlada mačem, već križem, pastir koji polaže život za svoje ovce (Iv 10,11), i potomak Davidov kojemu će, kako anđeo navješćuje Mariji, „Gospodin Bog dati prijestolje njegova oca Davida i kraljevat će nad domom Jakovljevim dovijeka“ (Lk 1,32–33). U Isusu se sionska nada i davidovski savez dovršuju: u njemu Bog ostaje vjeran svom obećanju i uspostavlja kraljevstvo koje neće imati kraja.